Je li pametno voditi malu djecu na groblje?

[sandra23]

Moram prokomentirati što sam danas vidjela.
Stojim na stanici i čekam bus , dolazi baka sa malom djevojčico koja ima uvrh glave 4 g ako. Mislim da je negdje između 3-4g. I mala plače i plače i otima se i moli baku da neće ići i cvili i opet moli i nakon jedno 20 min , ja si mislim a kam ju to baka vodi , možda ide u goste gdje ne voli pa šta baka nije šutjela dok nisu stigli ako su eć morali ići.I uđemo u bus i malena plače i dalje , ali ne živčano i histerično , već tužno i dalje moli da ne bi išla i ja shvatimkad su izašli da idu na groblje. I mala počne još jače moliti i plakati i baka ju posjedne da joj objesni , a ja slušam jer me već znaima i shvatim da ju baka vodi mami na grob(i srce mi pukne)a malena plače i kaže "ali neću ići tamo , mamice više nema , ja sam tu tužna jer mamica sama leži i spava i ja ne mogu biti s njom , ona me ne vidi" i baka sad objašnjava da je mama s anđelima i da svi mamu čuvaju , a malena prvo da ne vjeruje jer ih nije vidjela a zatim da jel to sigurno da anđeli čuvaju njenu mamicu ,ona se za nju boji da je sama.

I tako baka i unuka odoše , malecka i dalje plače , a ja si mislim , je li to stvarno bilo potrebno? Zar ne može uspomenu nekako održati a da ne traumatizira dijete , pa nek ide kad poraste?

Meni je umro tata prije pr godina , ja ga nosim sa sobom , sa svim uspomenama , a na groblje idem rijetko jer sam posebno tužna tamo , a draže mi je misliti da on tamo nije već negdje gdje je lijepše. A ja sam odrasla , kako je tek onda malom djetetu?

[kloklo]

Joj, to mi je koma kad ljudi iz najboljih namjera tako traumatiziraju djecu...
Baka vjerojatno misli više na to kaj će ljudi reći ako dijete ne bude vodila na grob mami, a uopće ne registirira da je siroče tak isprepadano...
Jadno, jadno dijete

[Bomballurina]

Tužno.....
Sigurno da je bolje da dijete nije išlo na majčin grob ako to ne želi. Ali ne smatram da je generalno loše izbjegavati groblje ili odgajati dijete praveći se da neke stvari ne postoje i ignorirati ih. Naći u svemu pravu mjeru i nikada ih ne prisiljavati na ono što ne žele.

[Paulita]

Tužno.....
Sigurno da je bolje da dijete nije išlo na majčin grob ako to ne želi. Ali ne smatram da je generalno loše izbjegavati groblje ili odgajati dijete praveći se da neke stvari ne postoje i ignorirati ih. Naći u svemu pravu mjeru i nikada ih ne prisiljavati na ono što ne žele.

Potpisujem

[zrinka]

mi redovito idemo s mislavom na groblje
i njemu je to skroz normalno, tamo su pokopni nasi dragi i idemo staviti cvijece i pomoliti se, opce nije traumaticno, niti je on ikad to tako dozivio...

samo, ti bliznji su nam ranije umrli pa ni nama nije trauma ici na groblje, tako ni on nema lose iskustvo s odlascima...

a za ovu djevojcicu, zao mi je sto joj je trauma ali izbjegavanje takvih tema opet nije dobra stvar...jadna ona bez mame

[Luna Rocco]

Ne odlazim na groblje, niti bih ikad vodila K. tamo. Ne želim mu ukrasti taj savršeni dio bezbrižnog i neopterećenog djetinstva dok misli da je besmrtan...

[tanjads]

Zalosno je sto je mala izgubila mamu i sto baka ne zna kako joj pomoci. Bas tuzno, ocito joj je to trauma, a ne pomoc, cemu bi trebalo sluziti. Oprastanju, prihvacanju.
Sam odlazak na groblje ne vidim kao problem. Tim vise sto zivimo kraj groblja i isto svakodnevno koristimo za setnje ili odlazak do ducana. Mislim, Filip jos ne kuzi kaj je to, ali kad bude pitao, reci cu mu.

[zrinka]

Ne odlazim na groblje, niti bih ikad vodila K. tamo. Ne želim mu ukrasti taj savršeni dio bezbrižnog i neopterećenog djetinstva dok misli da je besmrtan...

ne shvacam
zasto mislis da bi mu uzela dio bezbriznog djetinjstva odlaskom na groblje? :/
nama je odlazak na groblje neopterecen dozivljaj
a ja ne volim skivati istinu, ili praviti se da je nema.....zelim objasniti djetetu zivot kakav jest, a rodjenje i smrt su sastvni dio zivota....

i mi mislimo da smo besmrtni, vjerujemo u zivot vjecni

[Janoccka]

Žao mi je što dijete to tako proživljava i još više što baka inzistira.

Inače, nemam ništa protiv groblja. Štoviše, na groblju sam odrasla 8)

[Zorana]

Ja ne mislim da takve teme treba izbjegavati. Niti da treba izbjegavati odlazak na groblje. Ali, ako dijete ne zeli ici onda ne zeli ici. I to bi trebalo postovati. Ko sto Sandra kaze, i mnogim odraslim osobama je odlazak na groblje traumatican. Pa odlazak dragih osoba oplakuju na drugacije nacine. Mene hvata jeza na samu ideju sto se sve toj djevojcici vrti po glavi u takvim trenucima.

[litala]

zao mi je i djevojcice i njezine bake koja joj ne zna pomoci

moja djeca idu na groblje oduvijek, od prije rodjenja. svaki sam put kad sam zatrudnila, otisla sama na groblje i rekla tati da ce dobiti unuce... i sva su moja djeca na groblju bila nebrojeno puta, pomazu u uredjenju, nose cvijece, svijecu i vodu...

nije im trauma. nama je to posjet uspomeni na dida kojeg nema

[kloklo]

Ja ne mislim da takve teme treba izbjegavati. Niti da treba izbjegavati odlazak na groblje. Ali, ako dijete ne zeli ici onda ne zeli ici. I to bi trebalo postovati. Ko sto Sandra kaze, i mnogim odraslim osobama je odlazak na groblje traumatican. Pa odlazak dragih osoba oplakuju na drugacije nacine. Mene hvata jeza na samu ideju sto se sve toj djevojcici vrti po glavi u takvim trenucima.

Potpisujem...

[Matilda]

Pretužno.

Mislim da dijete ne treba prisiljavati ako ne želi.
Kad tad će pokazati želju da ode na majčin grob.
Djetetu nije lako, ostalo je bez mame.

Moj tata je umro prije točno godinu dana. Ma je imala tri godine. Mislim da joj smrt i dedekov odlazak nisam mogla bolje objasniti, za sada je sve idealno.
Ja odlazim na gorblje skoro svaki drugi dan, rekla sam si da se svjetlo na grobu mog tate neće ugasiti. Meni je lakše kad sam tamo.
M koji put ide sa mnom, koji put ne ide. Pitam je želi li sa mnom, a neki puta i sama kaže da idemo dedeku paliti lampaš, nositi cvijeće.

Ponašanje na groblju je različito. Neki put nešto priča dedeku ili sjedne na rub groba kod glave pa mu kucka i zove ga. Neki put je potpuno zaiagrana i obilazi okolo, premješta lampaše ili uzme krpu pa briše mramor.

[Ancica]

Moji isto idu na groblje od njihovih najmanjih nogu.

Al slazem se da ne treba forsirati na dijete ako je za dijete to trauma.

[Shiny]

Meni je mama umrla prije pet mjeseci i koliko god bolno bilo volim s Janom otići mami na grob...bude mi još teže ali mu ipak, već sada, pričam o njegovoj baki koja ga je neizmjerno volila
I mislim da ne treba izbjegavati groblje, sve je to dio života..a kada se desi ovako strašna gore navedena tragedija, ne bi se upuštala u rasprave, to prepuštam stručnijim osobama od mene.

[brane]

Joj, to mi je koma kad ljudi iz najboljih namjera tako traumatiziraju djecu...
Baka vjerojatno misli više na to kaj će ljudi reći ako dijete ne bude vodila na grob mami, a uopće ne registirira da je siroče tak isprepadano...
Jadno, jadno dijete

potpisujem
a opet...
kad dijete naraste ako nema naviku posječivati majčin grob (ajme kako ovo užasno zvuči) onda dijete može optuživati baku i tatu da su joj htjeli izbrisati uspomenu na mamu (primjer iz RL s kojim sam se susrela)...

meni je to užasno sve bilo iti za pročitati...a ne još pomisliti kako je maloj glavici razmišljati "zašto je mama sama i zašto mama ne može biti s njom već tamo leži sama"

u takve stvari se ne valja petljati...njeni najbliži najbolje znaju da li je potrebno da to malena vidi ili ne
možda malena živi život kao da je mama tu i ne želi prihvatiti da mame nema, pa joj na taj naćin, posjećivanjem groba, na neki naćin pokušavaju objasniti da se "mama neće vratiti, da se mama neće probuditi, da mama neće doč iz bolnice, da mama nije otišla na neko vrijeme..."
ne zna se šta se dešava u toj obitelji
vjerujem da im je dovljno svima teško što je malena bez mame i da ni njima nije svejedno što ju moraju voditi tamo

ja sam u 10 dana prije 6g izgubila oba djeda, obožavala sam ih, to je bilo prije 6 godina...ne znam jesam li 5 puta bila im na grobu jer jednostavno ne mogu prohvatiti da ih nema, i kao što je već neko rekao tamo sam užasno tužna i osjećam se jako prazno...fale mi...ne želim im vidjeti slike na spomenicima jer se još nisam pomirila s tim da ih nema...

[Luna Rocco]

ne shvacam
zasto mislis da bi mu uzela dio bezbriznog djetinjstva odlaskom na groblje? :/
nama je odlazak na groblje neopterecen dozivljaj
a ja ne volim skivati istinu, ili praviti se da je nema.....zelim objasniti djetetu zivot kakav jest, a rodjenje i smrt su sastvni dio zivota....

i mi mislimo da smo besmrtni, vjerujemo u zivot vjecni

Ma ne odlaskom na groblje kao takvim, nego saznanjem da smo smrtni.
Koliko god to dijete naizgled dobro prihvatilo i koliko god mi živimo s tom spoznajom, to je ipak užasna spoznaja.

I iskreno vam zavidim na vašoj vjeri. Ja je nemam ni trunke i vjerujem da nas jedu crvi. A bed mi je lagati djetetu i mazati mu oči s nečim u što ne vjerujem. Tako da...Što kasnije dođe dan kad postavi TO pitanje, to bolje.

I da, nemam "zdrav" odnos prema smrti. Ne znam kako odnos prema smrti uopće može biti zdrav. :/

[Foška]

iz iskustva mislim da je puno prerano predskolsku djecu voditi nekome bliskome na grob. Malenu (sada je 6 god) od moje sestricne redovito vode i mama i teta i baka na grobove od njenog dede i od mog tate Oni su prije 2, odn. 3 god. umrli i malena ih se jos jako dobro sijeca (drze li zapravo ti grobovi sjecanje zivim, eh?). Odgovori na njena pitanja zasto su umrli bili su: bili su bolesni. Sto je sve istina, istina... Ali evo sto se u djecjoj glavici rodilo sada kada se i njena mama razbolila (nis strasno, fala Bogu), ali je provela mjesec dana u bolnici. Dijete je u vrticu pocelo plakati samo sa sobom, plakalo je doma, svako malo od zalosti, tuge jer se pocela strasno bojati da ce i njena mama sada sigurno umrijeti!? Strasno. Prestrasno. Zato, malu djecicu u parkove, na ljuljacke!

[sandra23]

i ja sam se baš rastužila. mama je mama i kad god ode to je posebno teško. ne znam kako bi se ja postavila , meni je i ovako teško ići , a sprovode da ne spominjem , plačem i zbog onih koji odu i zbog svojih kojih više nema.
i ja sam kao malena išla baki na grob i to mi uopće nije bilo ništa posebno , makar je mama uvijek plakala , bar suzu dvije i ja to onda nisam razumijela ali mi je nje bilo žao.
Mislim da ova djevojčica shvaća da je mama nekud otišla , ali pojam ležanja u zemlji ju očito plaši. Ja bi možda radije imala doma sliku i uspomene i pričala dok dijete ne bi samo poželjelo otići ili barem dok bi malo porasla da shvati da je mami sada bolje i da nije sama.
Mislim da djeca ne shvaćaju smrt kako ju mi shvaćamo , mislim da njima treba duže. Moja sestra je imala 11g kad je tata umro i ona se rasplakala a kasnije se ponašala kao da je na dugom poslovnom putu i jednom će doći. Ali do 14.g. je spavala s mamom u krevetu a sama ne bi doma ostala ni za živu glavu. Mislim da se bojala da ćemo ju svi ostaviti.

Bože , koja tužna tema.

[kloklo]

i da ni njima nije svejedno što ju moraju voditi tamo

Ali, Brane, u tome je stvar - ne moraju je voditi tamo, ne još, ne dok nije spremna za to, a očito nije spremna i ovakvim silovanjem možda nikad neće ni biti

[Luna Rocco]

Inače, početkom godine Brunda je otvorila ovaj zanimljiv topic na temu smrti:

http://roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=19663

[tanjaa]

dijete od 3, 4 godine je premaleno da shvati smrt kao što je shvaćamo mi veliki...
kako ce dijete dozivjeti groblje ovisi bas o nama velikima...
imao je tri godine kad mu je umro tata.
nikako nije htio ići s mamom na grob, ona je preburno reagirala...
jednom je pozelio ići, i ja sam ga odvela...
bila sam mirna, tuzna, ali mirna... nije puno pitao....
tek kasnije, kad je malo narastao, počeo se raspitivati o smrti, groblju i svemu tome....

[Zorana]

Brane, ove manipulacije koje ti spominjes vjerujem da vise imaju veze sa poremecenim obiteljskim odnosima nego s tim ostavi li se djetetu na izbor da posjecuje grob. A i velika je razlika nekoga pod svaku cijenu voditi odnosno ne voditi i pitati zeli li ici ili ne.

[Arwen]

zao mi je i djevojcice i njezine bake koja joj ne zna pomoci

moja djeca idu na groblje oduvijek, od prije rodjenja. svaki sam put kad sam zatrudnila, otisla sama na groblje i rekla tati da ce dobiti unuce... i sva su moja djeca na groblju bila nebrojeno puta, pomazu u uredjenju, nose cvijece, svijecu i vodu...

nije im trauma. nama je to posjet uspomeni na dida kojeg nema

potpisujem
ide nekad sa mnom ali češče s nonom i cili ponosan mu ispriča sve šta
je radio/kupio/jeo pa se pomoli i napomene nono budi dobar
neznam koliko shvaća jer mi je nedavno umrla moja baka koju je viđao
i nije mu baš jasno zašto je više nije tu,kao zna da je umrla ali mislim da još u potpunosti ne shvaća
ali odgovorim mu na pitanja a u dublje rasprave ne ulazimo dok on to sam ne poželi

[flower]

D. voli ici na groblje i cesto to cinimo, mi se trudimo na groblju slaviti zivot i nase pretke koji su omogucili da i mi danas zivimo

[trinity]

moja necakinja ima izmedju 3-4 godine i zivi u zagrebu i njena je baka vodi na grob majci...
tko zna, mozda si i njih vidjela, mada mi po dijalogu ne zvuci kao ona

ima situacija kad bake nema kome ostaviti malenu pa je vodi sa sobom, nekad i na posao, a tako i na groblje

ne znam kako inace, ali ljetos kad smo bili na drugom groblju gdje su pokopani neki drugi clanovi obitelji, ona se veselo igrala i skakutala oko grobnice, tako da mi se ne cini istraumatirana odlascima tamo

[Zorka]

moj svekar je umro (jako naglo) kad su mi cure imale 5 i 2,5 godina.
prvo popodne kad su svi bili u šoku još su bile mirne i tužne. no, već drugi dan smo im svi mi išli na živce sa svojom tugom...
sveki i mm su silom htjeli da ih vodimo na sprovod, što sam, na sreću, uspjela izbjeći. što bi tako mala djeca imala od tog sprovoda? samo traume...
sada odemo 2-3 puta godišnje na groblje, starija se i sjeća dida, ali mlađa ne, mislim pozna ga na slikama, ali nema nekih sjećanja na njega. pred cca 6 mjeseci smo pričali o tome što znači kad netko umre, što je groblje itd... sve im je jako apstraktno.
a što se tiče ove male sirotice, jadno dijete. baka sigurno u toj svoj tuzi i jadu koji ju je snašao ne može pametno razmišljati... sad treba uzeti foto albume, video kazete itd i gledati, gledati, pričati... to su uspomene koje sad treba njegovati,,, a za groblje ima vremena.
netko je napisao ''moj odnos prema smrti''... potpisujem...
i ne slažem se sa ljudima koji kažeu ''prebolit ćeš'', ma nema tu prebolijevanja, to je samo ''nauči se živjeti s gubitkom''.

[Zdenka2]

Taj slučaj koji opisuješ ima nekoliko bolnih strana: tu je djevojčica koja je ostala bez mame, ona zna da joj mama nedostaje, ali ne zna što to zapravo znači za njezin čitav život. A baka, koja je vodila dijete na groblje je sigurno mama te mrtve mame, koja pati za svojom kćeri i želi na neki način očuvati uspomenu na majku u toj maloj djevojčici koja će se majke jedva sjećati kad odraste. Toj ženi je molitva na grobu mrtve kćeri vjerojatno jedina utjeha i htjela bi da u tom obiteljskom činu sudjeluje i njezina unuka, samo nije našla najbolji način da joj to prenese.

Sve kulture svijeta čuvaju uspomenu na svoje mrtve i meni je posve normalno da se ta kultura memorije prenosi i na djecu. Na mjestu te bake ne bih djevojčicu silila niti je vukla na groblje protiv njezine volje. Išla bih drugim putem - razgovarala bih s njom o mami i objasnila joj zašto idemo na groblje. Išla bih s njom na groblje kad bi ona to shvatila. Ali svakako bih išla i ne bih tu stvar prepustila nikakvoj inerciji.

Smrt je prirodna, ona je dio naše ljudskosti. Neprihvaćanje smrti smatram neprihvaćanjem svoje ljudske prirode, to jest života. Neprihvaćanje smrti je neprirodno, jer znači negiranje činjenica i znači da zapravo žmirimo pred samima sobom i pred svojim životom. Upotrijebit ću tešku riječ: smatram bolesnim da ljudi ne vode djecu na sprovode i na grobove bliskih osoba. Moj sin je imao 4, odnosno 5 godina kad su umrli njegova prabaka i pradjed. I nama i njemu samome bilo je posve normalno da se, kako je on to rekao", ide pozdraviti s njima, s kojima je proveo puno lijepih trenutaka. Iako su bili iznimno stari, prema njemu su uvijek znali pokazati ljubav, a i on prema njima, između ostalog i tako da ih ide ispratiti s ovoga svijeta. Kad je umro pradjed, navečer mi je sam rekao da ćemo molitvicu posjetiti "dedi, jer mu je danas prvi dan u grobu, pa će mu biti lakše ako ga se mi sjetimo". To je bio ne samo dirljivi trenutak za mene, nego jedan od onih trenutaka u kojima sam ponosna na dijete i na svoj odgoj i u kojima me nije strah budućnosti.

[tanjaa]

zdenka2 .

[Zdenka2]

posjetiti = posvetiti

[mamica13]

Prestrašna priča, djevojčici je em umrla mama, em ju sada odgaja baka koja ne sluša njene osjećaje. Ja nikad ne bi inzistirala na odlasku na groblje s tako malom djevojčicom, posebno ako ona to ne želi. Sjećanja na mamu se mogu njegovati na razne načine, a ovo je samo jedan od njih. Bojim se da je tu ipak prevagnulo ono "što će drugi reći" ...

Moja cura ide na groblje ca. 2 puta godisnje (na Svisvete u ZG i kad dodjemo na more), cesce nejdem niti ja.

Foška, slični situaciju imamo i mi jer moja cura svaki put odmjerava da li je neko "jako star i jako bolestan" (tad se kao umire) ili samo star, ali ne jako, pa malo bolestan ... Oni to u svojim glavicama jednostavno ne mogu shvatiti i visak informacija po pitanju smrti ih plasi jer ih ne razumiju. Zar nije tako i sa odraslima, posebno starijima? Moja baka npr. vec desetak godina ne zeli ici na groblje niti u staracke domove - nekome u posjet (sad su joj 93 godine).

[mamazika]

ne shvacam
zasto mislis da bi mu uzela dio bezbriznog djetinjstva odlaskom na groblje? :/
nama je odlazak na groblje neopterecen dozivljaj
a ja ne volim skivati istinu, ili praviti se da je nema.....zelim objasniti djetetu zivot kakav jest, a rodjenje i smrt su sastvni dio zivota....

i mi mislimo da smo besmrtni, vjerujemo u zivot vjecni

Ma ne odlaskom na groblje kao takvim, nego saznanjem da smo smrtni.
Koliko god to dijete naizgled dobro prihvatilo i koliko god mi živimo s tom spoznajom, to je ipak užasna spoznaja.

I iskreno vam zavidim na vašoj vjeri. Ja je nemam ni trunke i vjerujem da nas jedu crvi. A bed mi je lagati djetetu i mazati mu oči s nečim u što ne vjerujem. Tako da...Što kasnije dođe dan kad postavi TO pitanje, to bolje.

I da, nemam "zdrav" odnos prema smrti. Ne znam kako odnos prema smrti uopće može biti zdrav. :/

Mislim da dijete što prije treba saznati da je smrtno. Jer onda će lakše shvatiti kad mu kažeš da nije slonić Dumbo, superman, spiderman i sl. i da će, ako padne s 5. kata, umrijeti i više ga neće biti.
A što se tiče zdravog odnosa prema smrti, mislim da je najbolji "Kralj lavova" - tamo se kaže (otprilike) ovako (mislim u kontekstu kad mali lav pita velikog što će biti kad ovaj umre):
"Kad umremo, naša tijela se pretvore u travu. Antilopa jede tu travu a mi jedemo antilope - to je krug života."
Taj stav je odmah prihvatio moj stariji sin, koji je potpuno orjentiran prema životinjama (krasno sam to sročila ), ali mlađi je još uvijek u fazi zvjezdica na nebu.

[Luna Rocco]

Baš sam jučer razmišljala o ovoj temi i ljuta sam. Ljuta sam što imamo rok trajanja i što bi to trebalo biti "normalno" i "prirodno", ljuta sam što nemamo čak ni taj blagoslov da možemo biti sigurni da će nas naša djeca nadživiti (to bi bilo prirodno, a često ne bude tako), ljuta sam što neka djeca uopće moraju ostati bez mame, tate, sestre ili brata i naučiti to "prihvatiti" i "živjeti s tim"... Ma nisam ljuta, već me to čini jadnom i bespomoćnom.

I ne znam, doista ne znam, kako ću ga za par godina gledati u oči, oduzeti mu tu sigurnost koju sad ima i ponašati se kako je to "normalno". Meni to nije normalno, nimalo.

[LeaB]

ljuta sam što neka djeca uopće moraju ostati bez mame, tate, sestre ili brata i naučiti to "prihvatiti" i "živjeti s tim"... Ma nisam ljuta, već me to čini jadnom i bespomoćnom.

Naravno da nikome nije lako ostati bez roditelja, no to iskustvo koliko god bilo teško nas na kraju osnaži.
Nismo bespomoćni niti jadni, to je krug života i treba ga prihvatiti.
Mia je u zadnje vrijeme jako zainteresirana za umiranje i stalno me pita što znači umrijeti.
Slijedi joj objašnjenje u skladu s mojim uvjerenjima i kad ona kasnije to spominje ne zvuči strašno, već istinito. I želim da to nauči.
Ako se i desi nečiji smrtni slučaj tuga je neminovna, ali kao zdrava emocija.

Traume ostaju kad to ne rješimo, nemamo podršku ni vrijeme za oplakivanje, glumimo da smo snažni...

[Luna Rocco]

Traume ostaju kad to ne rješimo, nemamo podršku ni vrijeme za oplakivanje, glumimo da smo snažni...

Dakle, mama koja izgubi dijete neće imati doživotnu traumu zbog toga ako ga oplače?
Ne znam...Ok su mi te teorije kad smrt ide kako bi trebala ići - redom - prabaka i pradida, baka i dida...Ali kako djetetu dati barem minimalnu garanciju da život nije tako krhak da nas već sutra može ne biti (osim lagati mu ili koristiti prikladne amortizere poput neba, anđela čuvara i ostalih bajki), kako mu objasiti zašto umiru i djeca i kako ga naučiti da bude cool i pomiren s činjenicom da se može dogoditi da mama i tata i ne budu tako dugo s njim?

Da se vratim na sam topic - meni je najnormalnije da se malena iz priče ne može pomiriti s gubitkom mame koja je očito umrla mlada, jer to NIJE normalno i prirodno.

[LeaB]

Traume ostaju kad to ne rješimo, nemamo podršku ni vrijeme za oplakivanje, glumimo da smo snažni...

Dakle, mama koja izgubi dijete neće imati doživotnu traumu zbog toga ako ga oplače?

Ovaj se komentar odnosio na odrasle. Djeca to ne rješavaju na svjestan način. Poznajem dosta ljudi koji su izgubili roditelje kao mali i ne mislim da svatko ima traume pa šizne. To iskustvo uz primjerenu podršku, razgovor i razumjevanje može osnažiti a ne samo uništiti dijete.


Ova djevojčica o kojoj se pričalo je drfinitivno traumatizirana jer je pod pritiskom vode da se suočava s onim što baka doživljava kao utjehu.

I šteta što takve situacije ostavljaju trag na nama.

[emily]

nema garancije
ali kad te K. pita npr. zasto je XY umrla, neces mu ici iz cistog mira pricati kako i djeca mogu umrijeti, i da postoji sansa da ce mozda i mama i tata umrijeti prije vremena :?

i mislim da to nema puno veze s vjerom u smislu religije
kod nas se teme smrti svake godine ponovo aktualiziraju oko Sisveta ...
ja sam nekako objasnila tj. trudim se objasnjavati, jer to moras stalno ... i velikom i malenoj - sve na svijetu ima svoj put - i biljke, i zivotinje i ljudi - rode se, zive, razvijaju se i na kraju zavrse svoj put, umru. i to je prirodno

i uvijek ih umirim rijecima da tata i ja necemo jos duuugo umrijeti - i ne mislim da ih time varam ili da sam licemjerna

[LeaB]

Ma sad vidim da sam malo zbunjena.

Naravno da će mami biti teško no ne mora biti svaki put šok kad se toga sjeti.
Kad sam rodila Miu gledala sam dokumentarac o mami koja je rodila dječaka koji je od malena bio bolestan i nakon 2 godine je umro. I ono što me impresioniralo jest snaga te žene koja je dopustila da se snimi film o tome čak i sa smimkama sa kazeta od klinca koje su ona i njena obitelj često gledali da ga se prisjete...
I nije mi izgledala traumatizirano, več hrabro i snažno jer je najtežu bitku podnjela i živi dalje. A nije zaboravila i vjerujem da nikada neće.

[mayah79]

Jedno je pitanje da li dijete voditi na groblje, a sasvim drugo da li ga tjerati da ide na groblje. Ja svog sina vodim na groblje i on zna da ljudi umiru i da se onda kopaju u zemlju. Njemu to nije trauma i ne tjeram ga da idemo. Ako bih pak primjetila da mu to ne odgovara, ne bih vodila. A zasto ga vodim? Pa zato sto me cesto pita gdje je moja mama, a zasto tata ima mamu a ti nemas, a zasto drug ima 2 bake, a ja jednu... Sasvim mi je normalno odgovoriti mu na ta njegova pitanja.

[Luna Rocco]

nema garancije
ali kad te K. pita npr. zasto je XY umrla, neces mu ici iz cistog mira pricati kako i djeca mogu umrijeti, i da postoji sansa da ce mozda i mama i tata umrijeti prije vremena :?

Naravno da neću. Ali, koliko sam shvatila, djeca s nekih 4-5 godina počnu dobro povezivati stvari i shvaćati da ne moraju nužno biti stari da bi umrli. Dakle, ako me izravno pita za sebe ili nas, što da mu kažem? Da vjerojatno neće umrijeti mlad ili da ćemo mi isto tako vjerojatno poživiti? Gdje je tu neka sigurnost? Sve 5 prirodnim ciklusima, ali bolesti i nesreće se često narugaju prirodi.

i uvijek ih umirim rijecima da tata i ja necemo jos duuugo umrijeti - i ne mislim da ih time varam ili da sam licemjerna

Kako to možeš znati? Znaš li kako bi se iznevjereno i prevareno osjećali da se to ipak dogodi?

[emily]

opet: nema sigurnosti
ali djeca niti ne traze od tebe da mu potpises i kod biljeznika ovjeris da ces zauvijek, ili barem dok je ono zivo biti ovdje

emily (napisa):
i uvijek ih umirim rijecima da tata i ja necemo jos duuugo umrijeti - i ne mislim da ih time varam ili da sam licemjerna


Kako to možeš znati? Znaš li kako bi se iznevjereno i prevareno osjećali da se to ipak dogodi?

ne mogu znati, ali zelim vjerovati i vjerujem da cu jos dugo biti sa svojom djecom i oni sa mnom
ne razmisljam o tome sto mi se sve lose moze dogoditi, vec idem s time da ce biti najbolje
ti ne?

Luna, relax , dok Kaleb bude imao 5 godina, vjeruj mi da ce ti on sam pokazati odgovore na neka pitanja
Ako te izravno pita da li i djeca mogu umrijeti, ja kazem: da, mogu ako su jako bolesna, ili im se dogodi neka nesreca, ali to se dogadja rijetko, i vi se ne morate toga bojati ...

a sto se tice iznavjeravanja i vjerovanja, ne mozemo ni sebe ni djecu postediti nekih stvari u zivotu.
meni je vazno da oni sada ne budu (nepotrebno) tuzni i uznemireni zbog necega sto ce se mozda jednom dogoditi (mislim na preranu smrt roditelja)

[Luna Rocco]

ne mogu znati, ali zelim vjerovati i vjerujem da cu jos dugo biti sa svojom djecom i oni sa mnom
ne razmisljam o tome sto mi se sve lose moze dogoditi, vec idem s time da ce biti najbolje
ti ne?

Ma, da. I ja.
Samo se jako, jako bojim smrti i u stvari vam zavidim. I ja bih tu sklopku u glavi da je počnem doživljavati kao nešto normalno i netraumatično.

I još nešto, ni MD ni ja ne idemo na groblja, nikad. Hoće li K. zato biti zakinut? Moraju li djeca ići na groblje?

[zrinka]

ja mislim da ljudi ponekad stvore bezpotrebno komplikaciju u zivotu ...

imala sam sestru koja je u dobi od 3,5 godine umrla u saobracajnoj nesreci, 10 godina prije nego sam se ja rodila...odkad pamtim za sebe, znam za nju, i to se nikad nije skrivalo niti pretjerano naglasavalo, niti su roditelji bili u soku kad bi se ona spomenula....dapace, uvijek smo ihh pitali slobodna za nju, isli skupa na groblje...ja sam bila nekako mirna jer sam znala da imam sestru koja od gore pazi na mene ....

nikad nisam pomislila, zato sto sam oduvijek znala da i djeca mogu umrijet, da se meni moze dogoditi slicno....zbilja mi to nikad nije palo na pamet...

s koliko su ljubavi, ali bez gorcine, moji roditelji o njoj pricali, mislim da sam stekla kroz to sve zdrav odnos prema smrti....
oni imaju i dan danas ranu u srcu zbog gubitka djeteta, kazu mi da gore boli nema, da se to ne moze odbolovati ni isplakati ali se covjek nauci zivjeti s tim....nekako, ides dalje, nadjes snagu, zbog svoje druge djece i ides dalje...i mozes na kraju imati ipak sretan i ispunjen zivot, bez obzira na gubitke, cak i gubitke koji su nenadoknadivi......jednostavno te nauce da je to sve zivot, i lijepo i ruzno....i tuzno, i veselo.....

i eto, oni su takvi ljudi, optimisticni, s vjerom u zivot, usprkos ili u inat svemu

a ja sam im zbog toga neizmjerno zahvalna

[Luna Rocco]

Eh, da mi je mudrost tvojih roditelja...

[zrinka]

[TinnaZ]

Mislim da je ovo grozan primjer bezosjećajnosti bake.
Mi smo nadavno bili na sprovodu ujaku kojeg je naša curica poznavala, i obožava njegovu kćerkicu. Htjela je ići sa nama, ja sam mislila da je i smrt sastavni dio života kao i rođenje, te da nema ništa loše u tome da ide na trenutak na groblje. Kad smo došli gore, htjela je ući u mrtvačnicu da vidi prijateljicinog tatu. Ja sam je podigla izdaleka na 1 sec. Ona je prokomentirala da spava.
Onda smo izašli i stajali malo vani, gledala je ljude, nikada nije vidjela toliko ljudi koji se čudno ponašaju - i bila je mirna kaj je totalno čudno za nju. Ja sam htjela da je tada odvedemo doma, ali ona je molila da ostane još malo. I tako smo ostali sve do pokopa. Ljudi su plakali, ona je gledala mirno i upijala sve oko sebe. Bilo je još djece, na selu je to normalno.
Kad smo došli doma, rekla je da je prijateljica plakala i bila tužna, zato kaj je njezin tata sad u nebu (tako smo joj objasnili). Još je drugi dan pitala zašto je Monika bila tužna i plakala, mi smo joj opet objasnili na isti način. I nije više poslije pitala. Ide i dalje prijateljici vikendom i igraju se, ne spominje više sprovod.

[vjeverica]

Luna Rocco : "..... (osim lagati mu ili koristiti prikladne amortizere poput neba, anđela čuvara i ostalih bajki) ...."

Hm, a ja mislila da anđeli čuvari i Djeda Mraz ne idu u istu košaru :? Nadam se da iz tih "bajki" još nisam "izrasla" i da još dugo neću.

Pusa maloj tužnoj djevojčici ... mama je zasigurno na svoj način uz nju ma gdje bila i ne treba je zato patiti i silom vuči na groblje.