Evo da i ja napokon napišem svoju priču. Sve je počelo daleke 1998. god. Ja i tada MD smo odlučili da ćemo napraviti bebu prije vjenčanja. Sjećam se da sam tada strahovala da ću do vjenčanja imati ogroman stomak-kakva zabluda! Nije nas išlo. Pripisivala ja to svojoj nervozi oko vjenčanja pa onda i nakon vjenčanja. Nakon jedno godinu dana smo krenuli na pretrage. Kod MM sve u redu. Kod mene kažu, sve u redu. Napravila ja i HSG-sve u redu. Čekali, čekali,ciljali odnose, popila bezbroj klomifena..ništa. tek 2006 odem ja na laparaskopiju i nalaz katastrofa. Oba jajovoda začepljena. Pitam kako je moguće da je HSG u redu, a oni mi kažu da se zna dogoditi da HSG pogriješi.
Taman u to vrijeme moj doktor je počeo raditi IVF i nije bilo dileme. Prvi IVF beta pozitivna, malo niža ali ipak pozitivna. Od sreće nisam mogla ni govoriti, ali kratko je trajalo, već iduće vađenje bete razočarenje, beta se nije duplala. Svi su me ohrabrivali da to još ne znači ništa ali ipak na pregledu mi se ustanovi vanmaterična trudnoća. Koliko sam tada suza isplakala.
Već nakon 3 mj sam išla po smrzliće ali ništa, beta negativna, pa 3 pokušaja sa Femarom opet ništa. Nakon toga sam se odlučila odmorit 3 mj.

Jedva sam dočekala novi postupak. Tada sam upotrijebila sve što sam ikada čula da pomaže, pila ciklu, pila andole…6. dan od ET-a me je noću probudila strašna bol u gornjem abdomenu. Dobila sam hiperstimulaciju, završila u bolnici ali tada sam se još više nadala. Dan kada sam trebala vadit betu sam izašla iz bolnice na vlastitu odgovornost jer nisam htjela rezultat saznat u bolnici. Kada sam otišla vadit betu rekla sam MM: «Mora biti, kada sam se ovako satrala» ali nisam imala hrabrosti otić po nalaz. Otišao je MM. Ušao u kuću, ja pitam»Šta ima?» on kaže:»Svašta» Beta je bila pozitivna 189. Kako je bio 11.dan od transfera odmah smo pomislili na blizance ali nisam se još veselila. Još uvijek je ostao strah od zadnjeg puta koji me pratio cijelu trudnoću. Za dva dana beta se taman uduplala, ja u panici, zašto nije malo više od duplo????
Za 7 dana sam imala UZV. Tamo sam otišla spremna na sve ali ipak bile su dvije točkice. Moje najdraže točkice!!!
Još uvije se nisam usudila veselit. Čekala sam da čujem srce. Kada sam čula da oba kucaju opet sam rekla» veselit ću se kada napunimo 12 tjedana»… i tako sve do kraja. Danas mi je žao što nisam uživala ali strah je bio prevelik.
Trudnoća je bila teška, rano sam se počela otvarat, pa na kraju preeklamsija, porod u 33.-om tjednu, pa kiretaža jer mi je ostao komad posteljice. Moje dvije srećice ostale su iza mene još mjesec dana u bolnici.

Ali danas kada ih gledam kako spavaju u sobi znam da se sve isplatilo. Svaki strah, neizvjesnost, svaka muka i sve ono ležanje iščekivanje i sve što sam prošla zbog njih. Moje dvije savršene bebe.

Sve sam zaboravila. I sada je dovoljno da mi se nasmiješe pa da pomislim da ih imam već cijeli život a ne tek 6 mjeseci.

Garfy