Odluka o dojenju i vlastita proslost

[martinela]

Evo da podignemo jednu jako lijepu temu o dojenju.

Prvi put sam se susrela s dojenjem kad je moja kuma rodila i bila sam se potrudila sjesti kraj nje i promatrati kako beba "slatko" i zadovoljna sisa. Nikada neću zaboraviti disanje tog malog slatkog bića dok siše ono najbolje što mu majka može dati a to je njeno mlijeko.
I ja sam sad majka i dojim svoje dijete i želim ga dojiti što duže jer znam da mu dajem prirodu i znam da ga grijem svojim tijelom dok ono sisa. Sad slušam disanje svoga dijteta koje je sretno i zadovoljno i ono glavno: nahranjeno.
Imam potporu od svoje mame koja navija da što duže dojim jer obje znamo da od kemije i adaptiranog nema prevelike koristi. Svoje mame se nažalost ne sjećam kako je dojila mlađeg brata ali našle smo slikicu gdje ona doji mlađeg bracu.

Baš me jedan dan nasmijalaod srca: uglavnom, kćer i ja smo se spremale posjetiti moju baku koja je nepokretna da ju vidi, a moja mama nabraja što sve trebam ponijeti i onako slatko mi kaže: "E da materešino, nemoj zaboraviti ponijeti cicke!"
Popravila mi je dan!!!!

[mamitzi]

negdje na faksu imala sam dečka koji je bio najstarije od četvero djece i jednomsu pričali on i njegova mama, kako je on cicao kad je već krenuo u školu jer je brat bio mali i nije mogao izvući mlijeko i onda bi on povukao a brat nastavio dojiti. skoro sam pala u nesvjest i nekaako sam mislila da su on i njegova mam pošašavili (najblaže rečeno). nasreću sam bila ludo zaljubljena pa nisam komentirala. eto, ta žena je prva koje se sjećam da je pričala kako obožava dojiti i kako je svoje klince dojila preko godinu dana. poslije mi je moja baka otvorila oči i rekla da je ona moju tetu dojila čak tri godine. mene je mama prestala dojiti s 4 mjesca kad mi je narastao 1. zub-navodno sam grizla i krv bi curila s mlijekom a ja sam se smijala. kad su mom filipu narasli zubi bila sam spremna odustati, ali na sreću on nije bio takav gricko.

[kavofob]

odlična tema

i da, mislim da utjecaj okoline za vrijeme odrastanja ima itekako velik udio na stav o dojenju u odrasloj dobi.

do moje...otprilike 20. godine, jedino dojeće stvorenje koje sam viđala su bile ciganke...i blago rečeno, nije mi baš bilo simpa. dojenje sam povezivala sa siromaštvom i neurednošću i bočice su mi bile nezaobilazan dio opreme za bebu. produženo dojenje mi je bilo nešto odvratno i iskvareno, a dojenje u javnosti "ma kako ih nije sram"! Uf, pa sad bih se pljusnula!

i seku i mene je mama dojila svega 3 tjedna. sa sekom joj nestalo mlijeka iz nepoznatog razloga, a mene je morala prestati dojiti jer je dobila temperaturu...a općepoznata istina je da se beba ne doji dok je mama bolesna.

sad ne znam jel bih se svemu tome smijala ili plakala, ali zbilja je žalosno što okolina može napraviti od čovjeka.

a da će mi stavovi postati dijametralno suprotni samo koju godinicu kasnije nisam ni mogla zamisliti...ali eto, čovjek uči dok je živ i vjerujem da će moja djeca od samog starta razmišljati drugačije

[Lucija Ellen]

nisam vidjela dojenje "uzivo" dok nisam bila trudna. zicala sam priju da skicnem. odrasla sam uz dude, bocice i adaptirano. oko mene nitko nije dojio a u vrijeme prije trudnoce sjecam se razgovora o dojenju s jednom kolegicom koja je pomisao na dojenje opisivala kao nesto jako negativno. iz djetinjstva se sjecam samo prascica i macica koji su cicali ili malih psica. Prizor predivan i zaista se urazao u srce. Ali ljudsku mladuncad ne vidjeh. dojim danas svoju djevojcicu, nakon krvavih problema prvih nekoliko mjeseci, koja se blizi svom 3. rođendanu...

[.kala.]

ja cvrsto vjerujem da nasa vlastita iskustva i pro-dojeca okolina u kojoj smo odrasli itekako imaju utjecaja na nas stav o dojenju, i kasniju odluku kad same postanemo majke

sto vi mislite?

pa mislim da to u mom slučaju baš i nije odigralo nikakvu ulogu.
jer, niti jedna žena u obitelji nije dojila (ili barem ne dovoljno dugo i često da bih je imala prilike vidjeti), a ni mlađa sestra ni ja nismo dojene.

s druge strane, dok sam bila trudna počela sam čitati i zapravo sve što sam prvo našla vezano za dojenje bile su Rodine stranice.
također, od ekipe sam prva rodila tako da ni tu okolina nije izvršila nikakav utjecaj...
inače nikad prije trudnoće nisam ni razmišljala, a kamoli čitala išta o dojenju...jednostavno me ništa od toga nije zanimalo...

btw, dojila sam 3 godine

[crnka84]

ja i moje dvije mladje sestre smo rodjene na carski, a kako je poznato da poslije carskog mlijeko ne valja, ni jedna nije bila dojena duze od 3 tjedna......... i ja sam dugo zivjela u uvjerenju da je to zaista tako, stvarno sam mislila da mlijeko ne valja, da moze biti vodenasto, da moze nestati........ dok nismo ja i dragi odlucili "poraditi" na bebici i dok nisam krenula citati sve vezano uz trudnocu, porod i majcinstvo....... kad sam prvi put rekla MM da prvih 6 mjeseci samo dojenje bez vode i caja i ostalih kerefeka, on nije mogao doci sebi ( takodjer dojen 15 dana ) i onda sam iskopala jedan tekst s Rode o iskljucivom dojenju, nakon sto je to procitao, nikad vise nista nije pitao i cijelu trudnocu i sad ova 3 mjeseca koliko nam bebica ima je predivna podrska i koga god sretnemo svima se hvali kako nas sin "iskljucivo doji" i ja sam zavrsila na carskom, ali za divno cudo, mlijeko mi valja.......

nisam odrasla u pro-dojecoj okolini, tek sam neki dan saznala da mi je strina dvoje djece dojila do 18 mjeseci, to je bilo prije 10 godina, sve moje prijateljice nisu imale mlijeka, tako da......., kad sam ostala trudna rekla sam da cu dojiti do godine dana, jer sve kasnije mi je bilo malo..... , sad se granica pomakla na 2 godine , dokle ce, vidjet cemo, pred nama je, samo sam se nadala da cemo uspjeti i uspjeli smo

i sestra i ja ( njena curica je 14 dana starija od mog mišića ) isključivo dojimo, ne postoji druga opcija

[KayaR]

Sjedim kod okuliste u čekaoni i izlaze mama i curica cca 20 mjeseci.Curica vidno uzrujana pregledom sjeda mami u krilo i kaže "mama daj ciku" , ona izvadi i mala sad pocicki malo " daj mi i drugu ciku " ona izvadi i drugu a malešna pocicki malo jednu malo drugu tepajući im MOJE CIKE, MOJE CIKE

Ovako sam i ja pre puuuuuuuuno godina
Moja mama-moja sika,i kada sam vec u skolu isla trazila sam da se na njih naslonim za utehu,jer,"sika sve leci"
I moja baka je dojila svo svoje osmoro dece,i moje tete....dojenje je bilo za mene tako nekako....jedino kako za mamu i bebu moze biti.
Ali mi je neznanje(moje i tudje)losi saveti dobronamernih osoba od poverenja,kao i nekih nedobronamernih(koje bi takodje trebale biti od poverenja)pokvarilo dva dojenja.
Svakoga dana zahvaljujem nebesima sto sam dobila jos jednu priliku,otkrila Rodu i napokon uspela.
Ne mogu reci da nas put nije bio trnovit,ali sikimo vec(za mene dosad neverovatnih)16.5 meseci

[_Candy Candy_]

Tijekom djetinjstva sam par puta vidjela žene kako doje novorođenčad. Ja sam dojena mjesec i pol, sestra tri mjeseca. Ja nisam htjela sisati, a za sestru presušilo mlijeko.

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je priča bake kako je ujo dolazio do nje i sisao dok je dojila mlađu kćer, odnosno moju tetu. Tad je imao oko 3 godine. To mi se činilo kao nešto prirodno i lijepo.
Prije desetak godina se pričalo kako dojenje povećava inteligenciju pa smo ja i sestra zafrkavale mamu koliko bi tek bile pametne da nas je duže dojila... i uvijek mi je bilo žao što je to bilo tako kratko.

Rodila sam s 20 godina i već u rodilištu sam sanjala o tome kako bih htjela dojiti 2 godine, što je na kraju ispalo 2,5g. i sad mi se čini da je i to malo.

[SikaPika]

I ja sam kao klinka viđala Ciganke kako doje. Činilo mi se normalno i općeprihvatljivo.

Onda je sestra (starija 21 god od mene) dojila mog nećaka, no tada sam bila mala pa se ne sjećam što sam točno osjećala. Šest godina nakon toga dojila je i svoju kćerkicu. Sjećam se da je u jednoj ruci imala cigaretu i da je govorila kako se mora piti tekućina za vrijeme dojenja, a pivo je, naravno, poticalo proizvodnju mlijeka. Tu si sliku ne mogu izbaciti iz glave pa sam si rekla kako ju nikada za ništa u životu neću pitati za savjet.

Do prije nekoliko mjeseci sam bila uvjerena kako me je mama dojila godinu dana (na žalost, umrla je prije 19 godina pa ju nikada sama nisam imala prilike pitati), no brat i sestre su mi rekli kako me je dojila samo tri mjeseca jer je izgubila mlijeko. Bila sam šokirana, tužna i razočarana. Naravno, ne krivim mamu, ali mi je bilo baš jako žao.

Snaha je dojila svog starijeg sina, no uvijek se skrivala i imala sam osjećaj kako se srami tog čina. Poslije mi je rekla kako ga je prestala dojiti jer je moj tata (njezin svekar) uvijek upadao bez najave pa joj je bilo bed. Ne osuđujem je jer je bila mlada i nije se znala izboriti za svoje i pravo svoga djeteta.

Prije 6, 7 godina bila sam kod ginića, a u čekaonici je bila mlada mama sa svojim, misilm 3-godišnjim sinčićem koji je još uvijek dojio. Bio je presladak, pomalo vragolast, a ona tako blaženog i mirnog osmijeha. Znam da su joj starije žene govorile kako ga mora odviknuti toga jer to nije zdravo, kako će biti jako vezan za nju, kako će se stvoriti bolestan odnos majke i sina. Ona je šutjela i smejškala se, a kada smo kasnije nas dvije same pričale, rekla je kako on jako voli dojiti i da mu to ne želi uskratiti. To mi je bilo sasvim normalno.

Eh da. Postoji i nekakva priča koju moja teta stalno priča o nekom klincu koji je vukao šamlicu za sobom i dojio dok je njegova mama nešto radila. To mi je uvijek bila lijepa slika.

Ja sam oduvijek znala da ću dojiti (pa i kad mi mišljenje o djeci nije bilo ni u peti). O produženom dojenju nisam razmišljala. Ono, dojiš dok dojiš.

Onda sam skužila kako Roda ima radionice o dojenju i to mi je bila sjajna stvar. Znala sam kako ću jednom, kad budem velika i ja pohađati takvu. O mastitisima, ragadama... pojma nisam imala i tek tada sam se uplašila kako će se kod nas to odvijati. Dojenje mi je uz sam porod (nek sve prođe u redu) bila najvažnija stvar na svijetu. Kada sam saznala da sam trudna, noćima sam sanjla kako mi je dijete gladno jer ga nisam podojila, nemam mlijeka, zaboravila sam...

M. je, na žalost u bolnici dvije noći dobila AD jer nije navukla dovoljno mlijeka pa je bila gladna. Sada bih drugačije. Ali dobro. Nakon toga do svojih 6 mj. nije popila ni kap ničega osim mog mlijeka i jako sam sretna zbog toga. Doji i dalje, a ja se nadam da će potrajati. I znam da neću dopustiti okolini da na bilo koji način utječe na nas.

[Vishnja]

divna tema. čitam je dok mi moj sinčić leži u krilu, sisa i drema...
mama me je dojila godinu dana. ne pamtim svesno te momente, ali se sećam njenih priča o tome koliko sam volela da sisam i kako je, umorna, zaspivala dojeći me noću (kao i ja sad). dojenje mi je oduvek bilo prirodno i podrazumevalo se kao opcija za moju buduću decu.
rodi sam zahvalna na mnogobrojnim odličnim savetima na tu temu.
takođe, čitajući forum, i nesvesno sam pomakla svoje granice oslobodivši se nelagode od dojenja u javnosti. to me je sasvim rasteretilo, tako da sada idem svuda bez straha od situacije "a šta ako se probudi plačući"...

[pinguica]

Mene mama dojila samo 3 mjeseca, moja svekrva je isto dojila MM samo tri mjeseca. I uvijek su imale neke standardno glupe komentare kada sam ja počinjala sa dojenjem. Meni je unatoč tome sasvim prirodno bilo dojiti.

Nisam nikad vidjela dojenje uživo dok mi nije frendica (koja je išla dosta na rodine radionice) kad sam bila trudna došla u goste i izvadila sisu i podojila dijete preda mnom. Malo mi je bilo čudno kako je nije sram, ali sada je razumijem. Ja dojim gdje god stignem, uopće mi nije bitno tko gleda, a po prirodi sam jako sramežljiva.

E da i dojim uspješno već 8 mjeseci bebu od 10kg (do 6 mjeseci je bio isključivo dojen)

[litala]

bas mi je promakla ova tema...

mog starijeg brata mama je dojila mozda tri mjeseca i onda se "prestala muciti" i dala mu adaptirano. samnom je odmah izbjegla "mucenje" i dala mi adaptirano odmah po povratku iz rodilista...

ja se jesam u svom odrastanju susrela s dojenjem al se uvijek to doimalo bas kao neka patnja. te dezinficiraj bradavice prije, te poslije, te ribaj pa gledaj na sat pa ovo pa ono... nikakve opustenosti ni gusta u tome... uvijek neka rabota...

cak i ono dojenje koje sam uspjela vidjeti nedugo prije nego cu i sama postati mama bilo je slicno tome - sve nekakva nervoza i neopustenost, te zbog placa, te oko namjestanja, te oko polozaja (tu je bilo u pitanju dojenje iskljucivo lezecki - znaci nista dojenje vani ili u gostima) i sve mi je to tako izgledalo kao nesto prilicno komplicirano...

doduse, ja nisam nikad mislila da necu dojiti, naprotiv, mislila sam da cu ja sigurno dojiti lakse od tih nekih drugih (kao sto sam za masu drugih stvari mislila kako cu ja to jednostavnije/lakse/spretnije ili bolje izvest - pa nisam...). nisam sumnjala da cu dojiti i to dugo. i uopce mi adaptirano nije bilo ni u peti. bocice i pripadajucu artiljeriju pripremila mi je mama... a adaptirano smo sami kupili nakon nesto vise od mjesec dana, kad je moje samopouzdanje bilo vec na rubu izumiranja i kad je prvo pedijatrica, pa onda i moja mama prilicno poljuljale moju vjeru da je moje tijelo sposobno prehraniti moje dijete... dojila sam, uz dodavanje adaptiranog, do neka tri mjeseca, kasnije presla skroz na adaptirano...

nakon tog iskustva dogodilo mi se "prosvjetljenje" na nacin da sam upoznala masu zena koje doje neoptereceno i ugodno, koje s osmjehom na licu pricaju s tobom i istovremeno doje i koje su mi pokazale jednu totalno drugaciju sliku dojenja...

odluka da me vise nitko nece tako preveslati, kao prvi put, pala je negdje kad je ida imala godinu i nesto sitno...

sto reci? dojila sam, nakon toga, preko sedam godina, jednim dijelom i tandem. nema gdje nisam dojila i nema poze u kojoj nisam dojila

a ono sto mi je vaznije i od "staza" i od poza i svega je cinjenica da sam to radila s gustom i pouzdanjem da cinim najispravniju stvar i osjecajem da sam opustena i prepustena djetetu i njegovoj potrebi...

[Vishnja]

a ono sto mi je vaznije i od "staza" i od poza i svega je cinjenica da sam to radila s gustom i pouzdanjem da cinim najispravniju stvar i osjecajem da sam opustena i prepustena djetetu i njegovoj potrebi...

kako lepo rečeno...i istinito.

[fgm1236]

Kako lijepa tema! Evo i mene i sestru mama nije "uspijela" dojiti što zbog toga jer kao ja nisam htjela uzeti cicu a za sestru nije imala mlijeka...
Tako da sam ja ušla u trudnoću uvjerena da će se to i meni desiti jer evo i sestra je dojila možda par dana jer kao nema mlijeka i odmah prešla na bočicu. Dok se nisam počela informirati preko neta ili od prijateljice koja doji (još uvijek a dijete joj ima preko 3 godine) i koja mi je bila velika potpora na početku dojenja. A i muž je bio veliki akter u svemu jer smo mi imali veeeliki i teški skok u razvoju sa 3 mjeseca kada se moja M nije htjela nikako skinuti sa cice skoro mjesec dana! A naravno da je i kod nas bilo raznih komentara od sveki i bliže i dalje rodbine da bi se trebalo dojiti svaka tri sata i takve gluposti ali evo to smo prebrodili i mi još uvijek dojimo evo a M ima uskoro 17 mjeseci doduše samo u jutro i navečer ali sretne smo zbog našeg staža!

[Death-of-Art]

moja mama je mene dojila skoro pa tri godine.
makar sam ja rođena tamo u ono vrijeme kad je AD bio u čitavom svom sjaju. haha.

ali ne vjerujem da je to razlog zbog kojeg mi je dojenje oduvijek bilo sasvim normalno.

naime, moja je sestra rodila kad sam ja imala 13...pola godine nakon toga rodila je bratova žena...pa još par godina nakon toga je sestra opet rodila...
i uglavnom, da...one su bile dojilje. haha.
no, moj ekstra pozitivan stav o dojenju mogu zahvaliti najviše sestri koja je dojila svog malog skoro pa do treće godine , a ja sam u to vrijeme bila baš u pravim pubertetskim godinama...i tada bi je vidjela u parku kako doji svog 2godišnjeg zvrka...i to mi se stvarno ugraviralo u sjećanje kao nešto ful prelijepo i tako sam danas prema dojenju dosta otvorena...možda i previše haha.

uglavnom, da, kad je mali navršio nekih 6 mjeseci počelo me stezati oko srca što ću uskoro trebati prestati dojiti...dok nisam onak skužila... pa zakaj bih ga prestala dojiti s godinu dana...dojit ću ga barem...2-3 godine...
sad on ima 10 mjeseci i mislim da ćemo se nauživati u dojenju još koju godinicu.

[natilalimaci]

I

Eh da. Postoji i nekakva priča koju moja teta stalno priča o nekom klincu koji je vukao šamlicu za sobom i dojio dok je njegova mama nešto radila. To mi je uvijek bila lijepa slika.

SikaPika, mi izgleda imamo istu tetu .

[Smajlić]

ni ja ni moja sestra nismo bile dojene bebe, niti malo. To nikada nije utjecalo na moju odluku da li želim ili ne želim dojiti.

[Žabica]

nisam se previše susretala sa dojenjem. Mene mama nije dojila jer sam spavala na cici, za jednu sestru ne znam, a za drugu znam da je dojila, al se ne sjećam.
oko mene svima mlijeko nestaje oko 3mj starosti bebe.

[Death-of-Art]

eh, da. navela bih jedan primjer... radi se o dvojici mojih prijatelja. haha.

uglavnom. jednom prilikom došli su mi oni u posjet...a moj bebač je tad imao možda 3 mjeseca, dakle, bio je isključivo na sisi i jeo je svako malo...a ja sam tip osobe da se nikad nisam skrivala u sobi da bih podojila dijete pa makar mi 20 ljudi došlo u goste. jednostavno smatram to apsurdnim.

i da... obojica su rođena tamo oko 85'.

i uglavnom, kad sam počela dojiti maloga pred njima...jedan je okrenuo glavu i rekao:
"oh, ne..."

ovaj drugi nije niti trepnuo i normalno je sa mnom komunicirao čitavo vrijeme dok je moj mali bio na sisi.

na kraju sam prema priči skužila da ovaj prvi nikad nije bio dojena beba, odmah je bio na flašici i na rakiji (bez zaje*ancije, danas je alkoholičar).
a ovaj drugi koji na moje dojenje nije niti trepnuo... njega sam izravno pitala jel njega mama dojila kad je bio mali na što mi je on odgovorio:
"pa naravno da je. i to prilično dugo."


još jedan treći frend... koji je inače jako sramežljiv, osobito po pitanju žena... nije mu bio nikakav bed kad sam dojila maloga pred njim.
samo je rekao:
"a znaš da sam ja cicao do svoje 4e godine. sjećam se toga."
(također generacija 85e)
ja sam mu rekla:
"pa 4 godine je čisto ok. možda i ja produžim toliko."
njegova cura se u tom trenu zgražala.
za nju znam da također nije dojena.



još jedan frend... hahaha. družim se više s muškarcima nego sa ženama.
86' godište.
njegova mama rodila troje djece i svih troje je dojila.
s njim sam samo nešto pričala o dojenju i on mi je rekao kako je odvratna činjenica ta da su ljudi jedina vrsta koja se srami svog tijela i da njemu nije jasno zašto bi se žene koje doje trebale skrivati ili sramiti toga te da mu nije jasno kako netko uopće može pomisliti da bi za čovjeka kravlje mlijeko bilo prikladnije od ljudskog mlijeka.

uglavnom su ovi dojeni imali prilično pozitivan stav prema dojenju i nije su se čudili mojoj sisi ko pura dreku. lol.

no, da ne bi ispalo da generaliziram i da ne bi ispalo da želim da svi koji su odrasli na bočici su danas protivnici dojenja.
moj muž nije bio dojena beba nego je bio na flašici jer njegova mama "je izgubila mlijeko".
svejedno je moj muž prilično pozitivno nastrojen prema dojenju, ne shvaća zašto je problem da žena doji dijete u javnosti i dojenje mu ne izaziva nikakvu nelagodu.
sad, možda je to zato jer sam ga ja čitavu trudnoću pilala s pričama "dojenje vs adaptirano" haha.
ali što god da bilo u pitanju...njegovu sam podršku za dojenje imala non stop.

što želim reći...da je moguće i da pozitivan/negativan stav o dojenju proizlazi iz same činjenice jesmo li sami bili dojeni ili ne.
a ono što sam ja zaključila jest ustvari da većina dojenih ljudi jesu pozitivno nastrojeni prema dojenju...
dok ovi koji su odrasli na AD nisu nužno nastrojeni protiv dojenja. istina je da sigurno ima više onih odraslih na AD koji su negativno nastrojeni prema dojenju nego onih koju bili dojeni (stvarno još nisam srela nikoga tko je bio dojen kao beba a da je negativno nastrojen prema dojenju)...
ali to ne znači da netko tko je odrastao na AD da je nužno negativan prema dojenju.

[Anemona]

Ja bih rekla da "vlastita prošlost" nema apsolutno nikave veze s dojenjem ili protivljenjem dojenju.

[Death-of-Art]

Ja bih rekla da "vlastita prošlost" nema apsolutno nikave veze s dojenjem ili protivljenjem dojenju.

ja bih ipak rekla da su oni dojeni češće pozitivno nastrojeni prema dojenju naspram onih koji su bili na AD... što ne znači da generaliziram jer ima i onih koji su othranjeni na AD i pozitivno su nastrojeni prema dojenju...ali velim... kad bismo gledali statistički vjerujem da su oni dojeni barem 98% njih u odrasloj dobi pozitivno nastrojeni prema dojenju. dok bih za one koji su othranjeni na AD rekla da ih je 50% koji su pozitivno nastrojeni prema dojenju.

ali to govorim više onako slikovito pa ću molit da me se ne shvaća doslovno i banalno.

[Anemona]

Skužila sam ja tebe što si rekla, pa se opet ne slažem. Ne da tvrdim da nije tvoje istina, nego jednostavno imam drugačija iskustvo u svojoj okolini.
Ali i bez obzira na ta iskustva, mislim da je odluka o dojenju nešto što ovisi o puno drugih faktora, možda je tu i taj majušni faktor "prošlosti", ali ne smatram ga presudnim faktorom.

[laumi]

Ja nisam dojena, ali kad sam viđala druge žene kako doje, to mi nije bilo ništa čudno ni bljak, dapače, uvijek bih se tome divila. Kad sam rodila, bilo mi je najnormalnije da ću dojiti.

[Anemona]

Ja nisam dojena, ali kad sam viđala druge žene kako doje, to mi nije bilo ništa čudno ni bljak, dapače, uvijek bih se tome divila. Kad sam rodila, bilo mi je najnormalnije da ću dojiti.

X
Evo o tome govorim.

[Strobery Shortcake]

Na moju odluku da ću dojiti jeste uticala moja prošlost, tj. stav moje majke koja je dojila obje svoje kčeri, koja je smatrala da dojenje jeste prirodan način prehrane i da se djeca kad se rode doje. Uticala je i RODA, na žalost prvi put vam nisam dozvolila da utičete dovoljno, jer su mi moje trudničke ružičaste naočale zaklanjale vidik.
Uticala je i jetrva koja je dojila svoju djecu, najnormalnije, najprirodnije, 6 mjeseci isključivo, drugo dijete upravo kad sam ja rodila svoje prvo.
Ne smatram da je nečija "povjest" dojenja presudna za odluku, mislim da je više presudan stav najbliže okoline u trenutcima kad se donosi ova odluka, makar i podsvjesno.
Meni moja odluka da ću dojiti na žalost nije pomogla da tu želju provedem u djelo sa prvim djetetom, ali mi je drago da to prvo dijete sad gleda svog brata, istinskog "ljubitelja giše" (što je njen izraz za dojku), i pohranjuje te slike u svojoj memoriji.

OT Bože, 86. sam bila 5 razred osnovne škole

[cebelka86]

Slažem se s Anemonom. Nismo bile dojene sestra ni ja, a uvijek nas bi raznježio pogled na dijete koje doji. Kasnije sam prodojeći stav provela u praksu.

[apricot]

OT Bože, 86. sam bila 5 razred osnovne škole

a ja brucošica!

vjerujem kako podržavajuća okolina i život uz prodojeće žene mogu utjecati, ali da nije nužno imati takvo iskustvo da bi se dojilo i ustrajalo.