ne sjećam se mamine cicke, jer sam ju ionako vidjela ko beba jedva mjesec dana :/
..onda dugo, dugo nikakvo razmišljanje o dojenju, sve dok poznanice i rođakinje oko mene nisu počele rađati i dojiti, a moram reći da sam srećom bila okružena s nekoliko dojilica koje su znale sve o isključivom dojenju prvih 6 mj. i sl., tako da je to meni gledajući njih i njihove bebe bilo nešto najnormalnije i nešto prekrasno za što sam već i prije trudnoće znala da želim doživjeti. znala sam preko njihovih priča i iskustava sve moguće probleme oko dojenja /jer nije svakoj išlo glatko i bez problema/, ali sam i vidjela svu tu ljepotu i bliskost i zadovoljstvo mama dojilica.
a bila je tu i jedna frendica forumašica /mama 4 prekrasna dečka /, čije sam bebe također gledala kako doje, i saznala i naučila o dojenju puno od nje.
o dojenju sam se stvarno jako informirala prije poroda, bilo mi je neopisivo važno da ja i beba uspijemo u tome; šogorica mi je još u ranoj trudnoći poklonila odličnu knjigu "sve o dojenju", koju sam sa sobom nosila i u rodilište.
uglavnom, ja sam već puno puno prije poroda bila čvrsta u uvjerenju da želim i mogu dojiti, i nadala se da ću izbjeći komplikacije /što je na kraju i bio slučaj, sve savršeno od prvog dana/.
by the way iako je moja okolima podržavala dojenje /npr. mama, baka../, jedva su čekali kad ćemo krenuti s dohranom, a negdje oko 8 mjeseci našeg dojenja, one su već mislile da je lagano dosta.
podvrška i razumijevanje oko dojenja je oduvijek bila puno, puno veća - od moje sveki.
o produženom dojenju uopće recimo nisam puno razmišljala dok nisam rodila, vjerovala sam da ću sigurno dojiti recimo...14 mjeseci , jer mi je to tada, iz te perspektive, iz bez iskustva dojenja i majčinstva uopće izgledalo jako, jako dugo.
tada sam se zgražavala na dojenje 2-godišnjaka...a sada?
hm, pa imam jednog doma..puno mišljenja i stavova sam promijenila od kako sam postala mama