Ok, ovo se svelo na moje pravdanje, ali ajde.
Kod nas jelo nikad nije u točno određeno vrijeme. Uvijek ju pitam da li je gladna i uvijek uvijek ju pitam šta želi jesti. Za doručak smije šta želi. Za ručak se dogovaramo i uvijek je njena odluka zadnja. Za večeru isto ima pravo birati, ali ne dam navečer kekse i mlijeko ili nutelu, mada i tu često popustim, samo da jede. Najgore je kad dobije što poželi, pa ne pojede ni to. Stane nakon dva zalogaja.
Ako nece jesti rucak - dobro. Makni tanjur ispred nje. Ali nema niti keksa, bombona, kolaca i ostalih "delicija" koje zeli umjesto rucka.
To i radim. Naravno, nikad ne inzistiram da pojede sve iz tanjura. I ako zasluži dobi samo dva keksića ili životinjsko ili bonkas, znači ne prejeda se sa tim u zamjenu za ručak.
Znam da griješim kad zavičem i vjerujte mi, ja se rasplačem i prije nje. I uvijek se ispričavam i pomirimo se i obečamo si da više nećemo. I da ne mislite da sam aždaja, to se desi možda jednom u dva mjeseca.
Kažeš da duboko udahnem - ok, ali šta kad radi nešto opasno? Dok ja udahnem i izbrojim do 5 - gotovo je. Tako mi je jednom izletjela na cestu (sva sreća ne previše prometnu). Dok sam ja prvo smireno rekla nemoj, primi me za ruku, stani Majo, pogazit će te auto pa sve glasnije i glasnije, da bi na kraju već počela histerično vrištati da stane, ona je bila nasred ceste. Jeste da joj sada više to ne pada na pamet jer se uplašila, ali to je iznimka.