Ok, možda se čini malo preradikalnim dopustiti joj sve, al ja se nadam reakciji tipa dobro se dobrim vraća.
Osim toga, na neke drastične promjene ne mogu ni pomisliti prije jeseni. Sada je već tri tjedna kod bake i nakon mora se opet vraća. Baka i deda joj naravno dopuštaju potpuno suprotne stvari od nas. Tamo smije jesti šta i kad hoće, ali ako ih nervira njena preglasna igra, onda nastane dreka. I ne, ne da se s njima pričati o tome i nisam u poziciji raskrstiti s njima ako se ne promjene. Još me neko vrijeme drže u šaci, pa moram trpjeti.
Osjećam i uzažsnu krivnju jer sa njom provodim premalo vremena, jer dolazim kući tek oko 7, jer često vikendom radim, jer otkad se rodila nisam bila na godišnjem i jednostavno ovo vidim kao savršenu priliku da sve podredim njoj. Naravno, ne mogu joj to nadoknaditi, al želim da pamti taj tjedan. Želim da vidi da nisu roditelji samo oni koji postavljaju granice. Mislim da je dovoljno velika (ili će uskoro biti) da shvati razliku između njenih obaveza kada je kod bake i dede ili na moru i kada je kod kuće, kad svi imamo obaveza kojima se moramo prilagođavati.
Mislim, svi joj popuštaju, čak i tata, na kraju samo ja ispadam oštrokondža.