toliko sam bila očajna da vam se nisam imala snage javljati prije pa ću pokušati nadoknaditi ovako:

domagoj je izašao iz bolnice sa 3.300g, imala sam bolne bradavice i neregulirano dojenje no bila sam uvjerena da ćemo to srediti doma i naravno, isključivo dojenje, ništa drugo mi nije padalo na pamet.

nisam mogla pogoditi pravi položaj pa su mi bradavice mal popucale što je bilo bolno no ja sami dalje bila uporna dojiti svoje zlato i bila sam uvjerena da nam super ide. nakon par dana naš bebač je stalno ne plakao nego urlao i bio na sisi. to je sve što smo radili, ludili smo svi, ja još nisam ni snae skupila, bili smo uvjereni da ima grčeve. tri dana po povratku iz bolnice mu je stolica iz one zlatnožute postala zelena.

četvrti dan dolazi patronažna, simptome opisuje kao dijete je gladno, možda mi je mlijeko slabo i stolica gladi bla bla i poslala nas kupiti adaptirano. mene pere teška depra jer me sve boli do granica izdržljivosti i dok ona to priča hoće mi pogledati grudi a ja plačem i iz njih ni kapi mlijeka! podlegla sam pritisku i smučkali smo bočicu koju moje zlato nije htjeo ni pomirisati. meni se srce paralo dok sam mu to davala i nekim čudom je mlijeko počelocuriti i ja sam gadojila i patronažnu skoro poslala u vražju mater...

dojenje preko ragada dovodi do toga da mi je doslovno otpalo pola lijeve bradavice a desna samo rub. to su otvorene rane i sada pakleno boli, ja i dalje dojim ne dam se. tu bi već mnogi davno odustali. mm i ja se oružavamo filmićima i slikicama i zajedno namještamomalog na siku i uspjevamo! čak je beba spavala po sa vremena! napominjen da mali i dalje samo urla i sisa. mi smo van sebe. položaj smo popravili ali je šteta učinjena i dojenje pakleno boli. veselim se svakom podoju radi nevjerovatne povezanosti koju osjećam između sebe i bebe, ali i sa suzama u očima krećem jer bol koja mi prolazi kroz tijelo na takvim bradavicama je nevjerovatna.

nakon 10 dana primjećujem da je beba jako nemirna kada ga stavim na lijevu dojku - na pola bradavice i umiri se kada ga prebacim na drugu. cijelo vrijeme dojim na zahtjev, iako je to zapravo non stop- on toliko urla u međuvremenu da je promukao. odlazimo kod pedijatrice i ispada da je domagoj u 2 tjedna dobio 50g i da ga ne hranim dovoljno, s njim je sve u redu samo smo ga izgladnjivali... srce mi se slomilo. neću vam uopće pokušati objasniti koji je to udarac za majku koja je stvarno dala sve od sebe... odlazimo doma, napravimo bočicu i dijete sito prvi puta spava tri sata. i od onda je tako...

ja pokušavam izdojiti ali u toj nesretnoj lijevoj dojci nema ni kapi mlijeka. ne diram ju već dva dana da bar bradavica dođe sebi, niti mlijeko dolazi niti išta. ja masiram da pazim na kvržice ali se ništa ne događa. desna funkcionira super, izdojila sam maloprije 60ml koje čekaju u hladnjaku da mi se ljubav probudi. zašto izdojila? jer nakon samo dva dana bočice bebač više ne želi sisati, samo popapa ono malo mlijekašto curi dok ja stisnem, ali kada treba vući...samo drži u ustima i nekako gricka bradavic koja nije još došla sebi.

ali ne dam se, izdajati ću tako da održim to mlijeko barem u jednoj dojci, čak i kada izdjim vučem na prazno da potaknem stvaranje još mlijeka. sutra ću početi nekako, ne znam ni sama kako izdajati tu jadnu lijevu dojku koja je ostala bez mlijeka da pokušam vratiti mlijeko. makar je tako jedini način, hraniti ću bebu izdojenim mlijekom jer sam tako željela da je to ono na čemu će odrasti...znate i sami i ne možete ni zamisliti kako se osjećam. svaki outa kada mu dam bočicu mu se ispričavam kako znam da to nije fino kao mama ali da moramo da naraste... . od toga svega baby blues prelazi u gadnu postporođajnu depresiju, recimo samo da mi je jedini izlazak iz kuće od kada smo došli iz bolnic bio odlazak kod doktora.

pijem (kršitelj koda)ov čaj za dojilje jer su mi rekli da će malo pojačati količinu mlijeka, trenutno je svaki savjet dobrodošao mami koja traži nadu da može sve doći na svoje. rodin sos telefon je bio u upotrebi cijelo vrijeme, samo da napomenem i zahvalim se maji, emiliy i ivančici.