Počela su pitanja takve tematike. Kako odgovarate na njih? Što kažete?
 |
|||
|
|
|||
Mama, gdje je moj tata
Počela su pitanja takve tematike. Kako odgovarate na njih? Što kažete?
Eh, da. Zaboravih detalj. Nit živimo s njim, nit se viđamo
tata živi u drugoj kući.
nemoj lagati djetetu (time ga ne štitiš), i nastoj reći sve onim riječima koje dijete razumije. jednog dana ćeš trebati reći i da tata nije želio živjeti s vama, i da je to njegova odluka (pretpostavljam).
ponekad će biti malo teže, ponekad će se pomiriti sa situacijom, ponekad će biti ljuta... naučit ćeš se nositi s takvim situacijama
Ma nisam ni planirala lagati.
Zanimaju me vaša iskustva
nije lako, ali se preživi... i treba odgovoriti na brdo "zašto"... i kad ti srce puca, treba ostati s osmjehom - i reći: mama je tu, i voli te puno, najviše na svijetu... a onda treba riješiti probleme u školi... pa kad dođe u pubertet...
idi korak po korak, i svakako (ako to nisi napravila) - tuži ga. dijete mora imati barem oca. djeca znaju biti jako okrutna (a i njihovi roditelji).
dat ću sve od sebe da ni nju ni sebe ne povrijedim
vjerujemKaja prvotno napisa
Nemam osobnog iskustva, ali frendica je samohrana majka i ona je malenoj u toj dobi otprilike ovako objasnila: neka djeca imaju seku, neka bracu, neka i seku i bracu, neka ni seku ni bracu, neka imaju i baku i dedu, neka samo baku, neka djeca žive s mamom i tatom, a neka samo s mamom. Onda joj je dala primjere npr. njezine prijateljice x koja ima mamu i tatu, ali nema baku, pa je malena bila jako sretna što ona ima svoju baku koju jako voli. Naravno, kasnije na red dođu konkretnija pitanja i konkretniji odgovori, ali mišljenja sam da se dvoipolgodišnje dijete ne bi smjelo zamarati suvišnim detaljima.
I nikad joj nemoj ružno pričati o njezinom tati, ma što ti mislila o njemu. Ne trebaš ga, naravno, ni idealizirati, ali probaj ne pričati loše - ipak je to njezin tata, ma kakav bio...
Sretno.
Luna Rocco, tako sam si i ja nešto mislila i stvarno mislim da je to najbolje.
predivno
Zaista nema lakšeg, jednostavnijeg, ljepšeg ili istinitijeg načina.
eto i nas. moj mali ne pita cesto za tatu.vidi sl.auto pa me pogleda i pita tata?? ja kazem tata je na putu-kak i je i to nije tatin auto.doci ce. u principu ne pita,tata ga vidja 2-3 puta mjesecno,ali kad nazove oboje su presretni,mali zove tata i kaze tata se sakrio i trazi ga iza telefona,i ide prema vratima i kaze idemo tati,e na to ja vec ne znam kako da reagiram,jucer se bas to desilo.onda kazem tata se vozi u autu i ide papa ,pozdravi ga pa ce te opet nazvati i kada se vrati ce doci. ma tonci ima nepune 2 god i mislim da ne kuzi sve to ali ne znam bolje obijasniti :/
evo i mene
ja sam uvijek govorila onako kako je... istina na vidjelo, bez uvijanja, njihovim rječnikom i to je to... kad me sin pitao zašto tata ne živi s nama, rekla sam mu da je upoznao tetu u koju se zaljubio i shvatio da ne može biti više tu...da se to događa u životu i da ga i tata i ja i dalje volimo jednako...nisam nikad govorila protiv oca i nikad mu ništa loše rekla pred njim (a bome niti nikako odkada smo prekinuli), djeca razumiju bolje i više nego što mi mislimo...sin i ja znali smo se zagrliti i zajedno plakati kad bi bili tužni iako je imao samo 3,5 godine...mislim da je to ok, pa ne mogu mu pričati bajke kad ne postoje u stvarnom životu. Sin mi je 8-godišnji dječačić i prihvatio je situaciju na najbolji mogući način (iako nije bilo lako), ali mislim da od neiskrenosti ništa. Oni to kuže i osjećaju se prevarenima
znam mila.ja sto puta znam puknuti i jednostavno od nemoci cucnem i placem,jer jednotavno ne mogu prestati ,onda dojde toncek zagrli me i kaze mama pace...e onda pucam u srcu i dusi.mato je koma za nas mame i jos vise za djecu. ova kakica od oca je u dva mjeseca ga jednom vidjela i dvaput nazvala. ja znam da ga voli,i mali je lud za njim ali oprosti da nemozes se organizirati radi djeteta da ga cesce vidjas ako to zelis....laz je da nije izvedivo. a kad dojde u zgb onda je najpametnioji,ucjenjuje me da ga nece dolaziti vidjeti ako sam ja s njima-a takvo je rijesenje i sl. zato sam predala na sud zahtjev za promjenom vidjanja da budu sami i bas me zanima kada dobije dvaputa tjedno i svaka druga subota po 2 sata koliko ce se drzati toga-strasno
Bok drage mame, odnosno svi oni koji sami odgajaju svoje dijete ili djecu. I ja sam naravno jedna takva i mislim da nam svima mogu skinuti kapu. Sa koje god strane gledate. Ja imam djevojčicu staru 2 godine i još uvijek muža na papiru s kojim praktički nikad nisam živjela. Ostala sam trudna i mislila da sam najsretnija na svijetu i da je napokon sve krenulo kako treba. Veza, sad dijete, sad bu brak i super. No, stvari su se zakomplicirale. U braku sam negdje 2,5 godine. Prije dvije godine smo bili na Centru na pokušajima mirenja. Nakon toga trebaš na sud al neki vrag mi je stalno govorio da stignem, da još ima nade. No, do danas se ništa nije promijenilo. Niti na bolje, niti na gore. Sada pokrećem rastavu i mogu vam reći da se nekako dobro osjećam. Mislim da imamo svi iste probleme što se tiču dotičnih očeva. Premalo viđaju djecu. Kao da im je sve drugo važnije i kao da nemaju srca. Ovaj moj je već jednom bio u braku i sad kao da je osjetio napokon slobodu i nemogu ga uhvatiti (kao ni on sebe) ni za glavu ni za rep. Znam jako poluditi i strašno se nervirati zbog toga i gledati gluposti koje su vezane za budućnost. Onda me opet baš briga. Ne znaš dal da ga zoveš da dođe vidjeti vlastito dijete ili da ga pustiš da pojavi pa nestane na duže vrijeme. Nisam pametna bila. Sad se osjećam nekako drugačije. Jedna psihologinja mi je rekla da problem ima on sa svojim djetetom kad ju ne dolazi vidjeti i da ja u tom trokutu nemam problema. Drugim riječima da se ne miješam, da ga ne zovem jer on mora sam shavtiti i dobiti potrebu da ju dođe vidjeti.
Tu se i ja slažem da otac mora sam osjetiti potrebu da dođe vidjeti svoje dijete.
Kod mene je bilo tako da je on rekao da će dolaziti svako jutro i voziti sina kod jedne ili kod druge bake.
Aha, kako da ne...
U ovih mjesec dana kako sam sama, došao je možda pet puta.
I to su uvijek bila natezanja, jer je dijete bilo nervozno i nije se dalo obući, pa neće ići sa njim, itd...
I onda mi je cijeli dan sjeb... kada mi ujutro digne tlak.
I sada moja mama dolazi svaki dan ujutro kod mene, ja na posao i kada se sinak probudi onda idu kod nje.
A muž dođe 1-2 puta tjedno po njega i odvede ga svojoj mami.
I onda ga baka čuva(onakva živčana, tako da dođe doma i nemoguć je), a otac lajsa po gradu i "radi u fušu". Moš misliti.
I na to poludim!
Ako ga već odvede kod sebe doma, zašto onda nije sa njim?
Jel on nema potrebu biti sa svojim sinom?
To jednostavno ne kužim... :?
Ah ti muški... nikada ih neću skužiti...
kaj ne kuzis mila..sad cu ja biti malo zlocesta.da su mislili na svoju djecu,nas majke ili nekaj drugo ne bi ovako zavrsili.i kad dojde do toga ako kaj razmisljaju rade tako da ugode djetetu,a kad su bezobrazni konji i bescutna stvotenja koja gledaju svoje dupe ovako zavrsava!!!!!!
Znam ja to, ali gdje bi ja kada imam slobodnog vremena otišla u kafić, a mogu biti sa svojim djetetom...
Sto ljudi... sto čudi....
Prvih par dana je sin pitao tu i tamo gdje je tata, a sada već tri tjedna ni riječi o njemu.
Dobro da imam brata i tatu, koji ga stvarno obožavaju, pa makar da u blizini ima mušku osobu kraj sebe.
Samo što mu oni ne mogu zamjeniti oca...
to je istina.evo jucer je ovaj moj nenajavljeno dosao i sreli smo se u hodniku ulaza i kako nije bilo upaljeno svijetlo prvo sam mislila da mi netko provaljuje a mali je stajao iza mene-ovaj pustio bradu i brkove,a tek sam skuzila da je on a toncek je malo zastao pa onda stao se veseliti.......srecica mala.normalno da mu fali
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom