nakon što sam s prvim djetetom propustila taj pogled jer nisam bila educirana, (ona se rodila mala i svi (pedijatrica u bolnici i domu zdravlja, sestre, patronažna...) su mi govorili "nemoj mučiti dijete", a ja nisam znala što sad znam) sad se već dva i pol mjeseca ispod cice gledam sa svojim drugim anđelom. dojimo sve u šesnaest, a bila sam sigurna da sam upravo ja među onih 1 posto koje zbog određenih razloga stvarno ne mogu dojiti. predlažem svima koje mislite da ne možete dojiti (a vjerujem da nas bar 50 posto misli da spadamo u onih 1 posto) i odlučile ste se za adaptirano, a žao vam je što ne dojite, dajte djetetu u međuobrocima cicu nek se zabavlja i mazi, možda vas iznenadi kad iz nje nešto krene (ako ste stvarno jedna od sto, pružite ćete djetetu ono što možete, nezamjenjivi kontakt)! žao mi je što mi to nije palo na pamet prije tri godine, kad sam nakon proplakanih noći odlučila da "neću mučiti dijete"