SLOBODNA DALMACIJA 29.06, PRILOG STELLA, STR. 6
RODIT CEMO
Pise Eda Vujevic
Evo, citam u novinama kako ce uskoro i ocevi splitske djecice moci svojom nazocnoscu uvelicati dolazak na svijet svojih malisana. Evala, bilo je i vrijeme! Zasto bi nasi muskarci, mimo cijelog svijeta, bili posteđeni tog stresa. Nema razloga da i Splicanin skupa sa svojom dragom koja jauce i previja se od bolova ne uđe u tajanstvo rodilista. Dosad su nas muski uredno iskipavali ispred prijamne ambulante, prethodno obarajuci svjetske rekorde u voznji autom od tocke A do tocke B, nervozno bi nas u letu ljubnuli u celo i ostajali cekati porod na zivopisnom hodniku splitske bolnice. Sad ce, majci, i oni unutra, pa da vidimo hoce li Split biti i dalje jedan od rijetkih gradova u ovom dijelu Europe gdje natalitet raste i gdje je takozvani prirodni prirast pozitivan.
Imam jednog svog na zapadu koji je pretproslog ljeta dobio sina i tano je on – da ne ispadne bijela vrana medu civliziranim ocevima Germanima – sa svojom zakonitom prosa to nesto sto neki zovu velicanstvo radjanja. Mislim, jest, ona je rađala, a on ju je malo drzao za rucicu, malo se ispricavao doktorima jer je ona psovala kao kocijas na svim jezicima svijeta i njega i njegovo spolovilo i doktore i svoju sudbinu hudu da, eto, u tri godine vec drugi put ide na onaj stol... Pa je malo snimao kamerom taj velicanstveni događaj, krupno kadrirajuci krvave momente koji su trajali i trajali, a ona je vec bila dosla u psovacini i do njegova roda i poroda...
Ukratko, rodija se sin, jos jedan, sto je dobra vijest. Zdrav, citav i pogolem (cirka cetiri kila!) sto je također dobra vijest. Isti caca, sto se isto moze razumijeti kao nelose. No caca, bog mu dao zdravlje, ufurao se u onu pricu koja glasi «rodili smo» te njegovu ponosu nema kraja. Em sto je otisao to gledati, dobro, ima nas svakojakih, em je to ovjekovjecio na filmu, sto mu također, uz malo nelagode, oprastam. Svasta ljudi snimaju, je li, pa poslije svasta osvane na internetu... No, nije to ono sto hocu reci.
Hocu reci, naime, da je on to donio lani sa sobom u Hrvatsku, taj filmski uradak, i ni po jada da je samo donio, nego je to isao i prikazivati. U mojoj kuci! Mi mislili da je rijec o obicnim stereotipnim prikazima bebe nakon sto su je okupali i napudrali, da cemo vidjeti nevistu kako se sasavo smijulji u kameru dok joj se spavacica moci mlijekom i to... I tako mi ko zadnji glamci sjeli na trosjed, a ono kad je krenulo... U gro planu. Krvi ko u najstrasnijem hororu, a nevisti nismo ni vidjeli osmjeh. Sto osmijeh, nismo joj uopce vidjeli facu! Vidjeli smo joj nesto drugo na ekranu od 72 centimetra sto je kod mog zakonitog , tradicionalnog covjeka, izazvalo gusenje komadicem cipsa dok je panicno trazio daljinski da utrne taj uzas. A bleso sav sretan, kao malo dijete.
Hocu reci, nek muski idu u rađaonicu, nek kazu «rodili smo», nek snimaju, nek rade sto god hoce. Samo nek se s time ne brce, moglo bi biti vraga...