Kao sto kaze naslov topica: da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
I molim da elaborirate. Ako da, zasto da. Ako ne, zasto ne.
Jeste li uopce razmisljali o ovome prije ili niste?
 |
|||
|
|
|||
Da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
Kao sto kaze naslov topica: da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
I molim da elaborirate. Ako da, zasto da. Ako ne, zasto ne.
Jeste li uopce razmisljali o ovome prije ili niste?
nikad mi to nije palo na pamet :shock:
slatkiši kao nagrada za što?
Ja ne radim tipa: napravi to, pa ćeš dobiti slatkiše.
Ali iz obroka imaju pravo izabrati nešto slatko (ponekad i zaborave), e onda ak u međuvrmenu naprave nešto neprikladno, ukinem im ukinem taj slatkiš.
ne nagrađujem, ni ne kažnjavam. i ponosim se time
ali priznajem teškom mukom :/
i da, razmišljam o tome.
ali evo razloga:
ako nešto neće ili hoće (čitaj:tvrdoglavo tupi) onda ne pomaže niti slatkiš. tj. ako mu dam slatkiš svejedno će tupiti za 5 minuta po starom.
ako mu zabranim-opet tupi po nečemu oko čega se "vodi borba".
slatkiše jede na principu: ja bi!
i onda ja kao odgovorni roditelj procjenjujem u ovisnosti o: da li je ručao, što je ručao, da li je skoro nešto pojeo slatko, da li sad ide na spavanje pa ponudim zamjensku jabuku ili krušku, da li je prenervozan pa mu onda ipak ne uskraćujem ako je u pitanju "bad day at vrtić" i tako to. zamišljam sebe u situacijama kad mu je nešto teško ili je preumoran ili nervozan onda ga nagradim čisto da ga oraspoložim i odobrovoljim (kao što bi i sebi). i uspijem.
ono na što dobijem osip i sad me već svrbe ruke jest bakino ucjenjivanje s ručkom. ako pojedeš juhu, meso, ribu, prilog i salatu dobit ćeš lizalo.
i onda bi rat...
i ja, i zato nastojim sebe ne uloviti u toj situaciji.Mamita prvotno napisa
Nikada mi nije palo na pamet da Piu nagrađujem slatkišima. Slatkiši se jedu kada ih zaželi i kada se dogovrimo da može.
Užasno mi ide na živce kada ju drugi mite slatkišima i sl. stvarima. Odmah reagiram pa onda po n-ti put ispadnem gunđalo.
Vidim nitko se jos nije javio tko koristi slatkise za nagradu/kaznu.
Ok, vi sto ne dajte, zasto ne dajete?
Mislim, zasto ne koristite slatkise u te svrhe? Zar vam se ne cini da bi to bilo lako i ucinkovito?
dam mu slatko kad trazi, ali ponekad izgovorim i recenicu "kad pojedes rucak, moze pingui".
ne u stilu nagradjivanja zato sto je pojeo, nego radi prolongirnja slatkog do poslije normalnog punog obroka. kad smaze rucak, moze sto god zeli.
ja bih radije da netko sa starijim djetetom objasni zašto koristi hranu kao nagradu/kaznu, meni se to čini skroz pogrešno.
A zasto ti se cini pogresno?ja bih radije da netko sa starijim djetetom objasni zašto koristi hranu kao nagradu/kaznu
Ne dajem slatkiše za nagradu/kaznu zato jer ih uopće ne smatram nečim poželjnim i jer im ne želim pridavati prevelik značaj u svakodnevnom životu.
I nije mi nikad to ni palo na pamet, to bi mi bio totalno "jeftini" trik za postizanje nekog cilja. Učinak kratkoročan, a posljedice dugoročne.
A mislim da ima roditelja koji to rade (i to podosta), ali oni ti se vjerojatno ovdje neće javiti.
Ni mi ne dajemo slatkiše kao nagradu (a bogme ni kao kaznu)
Prvo, jer nam slatkiši ni inače nisu često u kući (bolje rečeno: vrlo rijetko ih ima).
Drugo, ne želim mu u glavi razviti ideju da su slatkiši nešto čemu bi trebao težiti u posebnim prilikama. Kao nagradu, radije ću mu pokloniti slikovnicu nego čokoladu - dulje će mu trajati nagrada! Zapravo, ne sviđa mi se koncept hrane kao nagrade ili kazne.
Treće, mislim da se jako lako navući na tanak led nuđenjem slatkiša kao nagrade. Vidim svoju frendicu. Njezina mala (stara kao i Andrej) je slabo jela, pa su pribjegli nuđenju čokolade poslije ručka. Rezultat je da ima dana kad dijete doslovno ne jede ništa osim čokolade. S 2 godine? Prerano.
čini mi se smislenije da dijete, kad obavi neku radnju, nagradiš nekom drugom radnjom koja ga veseli. ili mu pak tu radnju uskratiš (tipa: pospremio si igračke, sad možeš pogledati još jedan crtić prije spavanja. ili: sat vremena se nisi htio dići iz kreveta, sad ne možemo u park). čini mi se pogrešno hranu povezivati s nagradom i kaznom.
ili si ti na nešto sasvim drugo mislila?
Meni su materijalne nagrade malo bljak u djetinjstvu. Mislim...i poslije...Ne racunam tu platu i poklone (kojima nije svrha nagrada)To mi je nekako kao kupovanje djeteta za male pare (ili velike...whatever)...Sutra ce ga svako moci "dobiti" za cokoladicu, a to ne zelimo. Onda taj sistem kazna-nagrada je meni kao ucjena.
Voljela bih da mu ne stvaram te uzrocno-posljedicne asocijacije. I na koncu....nismo cuke....nekako mi je taj sistem primjereniji za njih.
Kada uradi nesto dobro, najcesce aplaudiram. Ali ni tad ne mislim o tom aplauzu kao nagradi, vec spontanoj reakciji odusevljenja.
Sigurna sam da mu saljem poruku da ga volim i da je uradio divnu stvar i ako mu ne dam nesto opipljivo.
Slicno vrijedi i za kazne....ne mogu elaborairati...boli me glava
elaborairati og glagola elaboraire..... :D
meni se ne cini skroz pogresno, ali ovisi na koji nacin.A zasto ti se cini pogresno?ja bih radije da netko sa starijim djetetom objasni zašto koristi hranu kao nagradu/kaznu
zapravo, rekla bih da ne koristimo slatkise kao nagradu (u smislu - dobit ces sladoled ako napravis to i to), nego kao motivaciju (npr. ajmo van u park, kupit cemo i sladoled uz put).
(Da, moje dijete treba katkad motivirati da izadje van u setnju!)
Ja ne vidim utome nista lose, slatkisi su isto nekakvi mali zivotni uzici, koje priustimo i sebi i djeci ponekad (netko cesce, netko rjedje). I ne mora to biti nesto nezdravo, mogu biti i peceni kesteni, ili kuhani kukuruz ili...
I da, zna se da slatkisi idu na kraju rucka, a ne na pocetku. I da se rucka pojede "puno" a slatkisa "malo". Ali ipak to ne gledamo kao "pokoru" i "nagradu".
Ali onda dijete ide van zbog sladoleda, a ne da bi se igralo....
Ja to smatram pogresnim porukama.
Zasto mu jednostavno ne kazes" Hajmo van kupiti sladoled?"
mi (MM i ja) smo odlucili da cemo hranu pustit da bude hrana, a ne (kao sto je to bila praksa kod MM i mojih roditelja) neki mali centar svijeta.Sve se nekako vrtilo oko hrane.
jesil jeo
koliko si jeo
koliko u odnosu na druge
koliko se to vidi na tebi
sta nisi pojeo a trebao si
neces dobit jer si ...
dobit ces jer si ...
idemo u grad na kolace
idemo na cevape
ma sve sama hrana
zasto se ne bazirat na ljepse stavri u zivotu
dobit ces jer si zasluzio
neces jer nisi
idemo negdje da se provedemo ( a ne da se najedemo)
hrana je esencijalna zivotna potreba, ali ne dam da mi Isa postane opterecen s njom.
Mislim da sam i sama postala "zrtva" slatkisa zbog nagrada i kazni mojih roditelja i njihove slabe selektivnosti situacija u koim sam ih konzumirala. :/
ninet, teorija i praksa se ponekad razlikuju.
I ja sam imala slično mišljenje glede materijalnih nagrada, dok se nismo suočili s paničnim strahom od zubarice i redovnim posjetima svakih 10-14 dana.
Kad bih mu rekla: nakon tete zubarice idemo na igralište, slobodno bi me mogao poslati vrit, jer zna da ćemo na igralište ići tako i tako.
I tako smo uveli "nagrade za strpljenje". Ako strpljivo "odguli" posjet i pregled, dobije neku sitnicu (igračkicu). I mogu reći da stvarno funkcionira, lakše podnese strah i sve ostalo.
(sorry, ovo je bilo OT)
Naravno da mi ne pada na pamet nuditi mu slatkiše kao nagradu za posjet zubaru
Ovo o čemu a zakaj piše, to je dodatna motivacija, a ne nagrada - bar ja to tako shvaćam.
ovako kao white musk - mi smo svi izgleda djeca roditelja kojima je hrana bila centar svijeta. I izgleda da smo svi izrasle u slične osobe, odnosno da svojoj djeci nećemo ponavljati ono što su oni nama radili.
djeci ne branim slatkiše, ali ne želim da samo jedu slatkiše. Dok je F. bio manji znala sam raditi male ucjene tipa pojedi komad voća (jer je bio težak na tome) pa ću ti dati xy (nešto slatko, odnosno ono što voli). Opravdavala sam sebe time da je to za njegovo dobro da pojede malo voća, ali se od ove metode nisam dobro osjećala, tako da to više ne prakticiram.
ja mislim da su igrackice,bojice,slikovnice jedno , a slatkisi nesto sasvim drugo(kao nagrada)
I ja smatram da hrana (a posebno slatkiši) nisu primjereni za kazne ili nagrade. M. jako malo konzumira slatkiše, odnosno samo kad mu netko drugi ponudi i ako ja ne stignem reagirati na vrijeme. Svi s kojim ase družimo upoznati su s tim, tako da mu ni ne nude više.
Nagrađujemo se smješkom, zagrljajem, pusom ili baš u iznimnim situacijama i za neke prigode igračkom ili knjigom. Kazna (osim ignoriranja nakon jednostavnog objašnjenja koje bi trebao razumjeti) ne postoji. I za sada funkcionira odlično. Ako je u pitanju kazna, malko se duri, ali prođe vrlo brzo. A ako se radi o nagradi, slijedeći put samo čeka našu reakciju i to mu je najveća nagrada jer se tada i on gromoglasno i iz sveg srca smije.
Tanja u pravu si...teorija i praksa su dva svijeta.....Mozda se i meni desi slicna stvar...
No ja se i dalje ne mogu otgrnuti od misli da ce me malac kome danas kupujem nagradice za odlazak zubaru, sutra ocekivati sa i-podom za odlazak u skolu ili autom za upis na fax.... :/
I tako....ja indukcijom...dodjoh do zakljucka da mislim da je opasnije motivirati djecu materijalnim stvarima, nego ih nagradjivati istima.
OT: Molim da ovo udje u bisere 30-35
dodjoh do zakljucka da mislim
ma kakvi.
ode van, pojede sladoled, i onda se jos dva sata igra i ne da se doma.
samo, dok je bio doma, umoran od vrtica, nije mu se nikud dalo, trebao mu je neki mali poticaj.
Potpisujem WM od a-ž.
Ako AA i počnem davati slatkiše, ne želim od njih stvoriti nešto posebno - to je hrana. Nisam ga nikad kaznila, a motiviram ga tako da mu dozvoljavam da sam radi neke sitnice koje inače ja obavljam za njega.
kod nas su slatkiši nešto što je fino , jede se nakon obroka ( ručka , doručka...) a ne umjesto obroka i ne za nagradu .
Za nagradu dobije pusu , zagrljaj
Evo onda ću ja biti prva koja će reći da nekad to radim. I uopće se ne ponosim time, ali ne ponosim se ni nekim drugim stvarima koje radim, tipa kad izgubim živce pa viknem pa se onda cijeli dan osjećam loše iako sam joj se za minutu ispričala. Tu me samo tješi dobri stari Jesper Juul koji kaže da je normalno pogriješiti, ali da se treba znati i ispričati
Da se vratimo slatkišima.
Kažem joj da će dobiti slatko nakon ručka (ili nekog drugog obroka) ili da neće dobiti slatko ako ne doručkuje. Ili obrnuto, da će dobiti ako pojede. Zvuči kao ucjena i to valjda i je, ali ja joj stvarno neću dati slatko na prazan želudac. I to stoji. Jer mislim da nije zdravo ni za zube ni za želudac. Mislim nije ni inače, ali pogotovo ako ništa drugo ne pojede.
A ona će sigurno kasnije tražiti slatko i zašto da joj onda odmah ne dam do znanja hoće li ga dobiti ili ne i zašto. Ne mislim da je to u potpunosti u redu, ali eto.
Također, neće baš jesti u vrtiću pa sam joj rekla ako će pojesti ručak tamo da ćemo onda na putu do kuće (jer još dolazim po nju u 12,30) ići na sladoled, a ako neće, onda nećemo jer moramo prvo doma na ručak, ne možemo sladoled prije ručka, a kad smo već doma onda idemo ručati i spavati i više se ne stignemo vratiti u grad na slatkač.
Ali to joj ne govorim kao neku ucjenu (iako opet ot i je), već čisto logično objašnjavam.
Eto, znam da to baš i nije i dobro upravo radi gore navedenog, stvara se neki kult hrane koji kasnije dovodi do ovisnosti ili opsjednutosti hranom, ali pretpostavljam da puno više nas tome povremeno podlegne nego što će ih ovdje priznati
A vi mi dajte savjete kako to izbjeći
Re: Da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
Ne, nikad. Slatkisi se jedu umjereno, ne svakodnevno, za gust i nikad ih ne povezujemo s dobrim ili losim ponasanjem, cak niti s dogadajima, do odredene mjere, naravno. Halloween je npr. povezan kolko sa slatkisima tolko i sa veseljem maskarade.
Ne nagradujemo niti ne kaznjavamo slatkisima jer vjerujemo da i nagrade i kazne trebaju imat nekakvu vezu s onim zbog cega nagradujemo/kaznjavamo a takvu vezu je sa slatkisima najcesce tesko naci.
Ne nagrađujem niti ne kažnjavam, ali...
Kad je trebalo ići kod zubara, trebalo je motivirati.
Pa su motivacija bile kartice koje sam napravila, a na svakoj od njih je bio neki slatkiš. To su, zapravo, bili kao bonovi koje je dijelio čika-zubo i koje se u slastičarnici moglo zamijeniti za nešto.
Zašto sam to napravila?
Zato što mi se činilo da je puno lošije ne otići zubaru.
Ja znam da to nije dobro, ali njoj je slatkiš jedini motiv.
Nema toga: imat ćeš lijepe zube (baš četverogodišnjakinja gleda budućnost dalje od naredne dvije minute), boljet će te ako su pokvareni (klinci bol ne doživljavaju kao prijetnju sve dok se ne pojavi)...
Loša stvar, ali upalila je. Popravila je zub.
Ovaj put mi je cilj opravdao sredstvo, iako se time ne ponosim.
E, da... I još sam jednom to napravila.
Nije se htjela slikati, a meni je silno trebala ta fotka.
Pa je dobila kreker kako bi stajala 14 sekundi mirno.
Ucjena? jest...
hm, ja slatko koristim kao mito i korupciju! npr. ako prošetaš SAMNOM pola sata - kupit ću ti sladoled / vodim te na kolače...
ajte vi kćer u tim godinama natjerajte da šeta s vama! :/
Ja stvarno rijetko kupujem slatkiše, za razliku od nekih roditelja u čije košarice zavirim u dućanu pa vidim vrećice čipseva, bombona, tabli čokolade, kutija keksa. Kupuju ciljano, s namjerom, nikad slučajno.
Da sad netko zaviri u moju špajzu, ne bi našao niti jedan slatkiš. Ni mrve. Mi i sok kupujemo samo kad imamo goste. Iznenadni piju Janu.
M je stvarno skromno dijete što se tiče toga, kad se želi zasladiti onda traži Tic Tac, Orbit žvakače (toga uvijek ima u mojoj torbi pa se dijete naučilo), iznimno su tortica i kinder pingui (jednom u tjedan dana kupim na njen zahtjev).
Danas sam joj ponudila jaffa keks (to sam sebi kupila ujutro na poslu), odbila me. Ponudite li joj čokoladu, ona će je uglavnom odbiti (jedino ako je gladna, onda neće).
Budući da nije neki sladoljubac, slatkiš kod nas ne postoji kao nagrada.
Ja nisam to kupovala, ona za njih dugo nije znala, jednostavno nije se na njih navukla i ne smatra ih kao nešto bitno.
A nagrađivanje?
Moram priznati da sam ja ovisnik o knjigama i da sam tu svoju ovisnost prenijela na M. Dakle, kad je želim nečim pridobiti, kažem joj da ću joj kupiti novu knjigu. Mi ne možemo proći mimo knjižare,a da ne zavirimo unutra i ne kupimo nešto. A to nije dobro. Gušimo se u knjigama.
Al barem imamo zdrave zube.
meni je taj sistem nagradi i kazni pomalo bezveze (a kamoli nagradjivanje slatkisima) ali mozda smo mi jos premali za te stvari pa zato ne razumijem. premda vidim da su se javile i mame s djecom koja su dobi kao moja m. pa me zanima za sto tocno nagradjujete/kaznjavate svoju djecu?
evo link na jedan genijalan tekst: "Rewards and Praise: The Poisoned Carrot". tekst je upravo o tom sistemu nagadi koji je sada "in" ali je zapravo vrlo nalik sistemu kaznjavanja jer je oboje manipulativno i ima dugorocno lose poslijedice na odnos s djetetom. meni je osobno taj tekst totalno promijenio misljenje. toplo preporucujem procitati.
http://www.naturalchild.org/robin_gr...ds_praise.html
Jooj, ninet, sad bi ti MM rekao da "ekstrapoliraš". Tu je ipak stvar roditelja da povuče granicu, da bi dijete na vrijeme imalo realna očekivanja.
I nisu isti načini motivacije u 2-godišnjaka ili 5-godišnjaka ili 10-godišnjaka.
Što se tiče zubara, apricot je tako lijepo sažela stvar da nemam više što dodati.
(btw, mi uopće ne koristimo sustav nagrada i kazni, osim kod zubara, što je primjer iz prakse gdje teorija zakazuje
i još moram dodati, matilda me podsjetila...
orki je najdraži i najljepši poklon - knjiga!
ali... za knjige ZNA da će ih ionako dobiti, a za slatkiše isto ZNA - da neće.
Lukavi su oni: zašto bi joj motivacija bila nešto za što ionako zna da neće biti lišena...
Kod nas slatikiši ne igraju nikakvu ulogu jer ih ni inače baš ne kupujemo, odnosno kupujemo ih u rijetkim situacijama. I bake smo izdresirali (jedva) da za slatkiše bude kao što smo ga naučili - znači skoro ništa.
A kada ga treba motivirati i nagraditi/kazniti to radimo da mu kažemo da ćemo ići van gledati bagere i da ćemo se igrati sa šibama i kopati (to mu je super).
Jučer je kazna bila da smo mu sakrili omiljenog medu i upalilo je. Naravno, poslije se smirio i odmah dobio omiljenog medu natrag.
Pročitala sam, sjajan je tekst. 33, hvala!
Ne koristim ni kao nagradu ni kaznu...
Smatram da je slatkis hrana kao i sva druga, samo sto je treba pravilno dozirati. Hrana je potreba, pa je i slatko potreba...a slatko je i jabuka
Kod mene je nagrada samo rijec (za sada). AKo uradi nesto sto je jako pohvalno slijedi, bravo, mama je ponosna na tebe i sl....
A kazne, kao sto rekoh nemamo...
Hm, L. ucjenjuje nas, a ne mi njega.
On jede JEDINO ako uz jelo dobije mrvicu čokolade. Npr juhe i čokolade, blitve i čokolade, mesa i čokolade.
Iako su to vrlo mali komadići (npr. jedno životinjsko kroz cijeli dan) jako sam nesretna jer ne znam kako doskočiti problemu. U protivnom odbija hranu.
Inače ostale slatkiše neće, čak ni sladoled, čipseve, kekse,.... ma ni sokove.
Sinoć mi je čak rakao da je "vada" finija od mog mlijeka.
A opet si mislim da nije ni čudo jer ja i MM imamo užasne prehrambene navike. Oboje smo užasno izbirljivi i teško uskladljivi s jelom.
Ne i nikad mi to nije palo niti na pamet.1-2 puta u tjedno pojede krem bananicu ali ne za nagradu.Ona ustvari još pojma neme šta su slatkiši pa kraj polica u trgovini prolazi ni ne osvrčući se.Ali kad pijemo kavu u kafiću obožava se igrati sa vrećicama šećera,malo lizne a 99% prosipa oko sebe tako da joj to za sad prolazi To je ustvari jedna nagrada da mama popije kavu na miru.Sad dolazi zima pa nema više po kavama a do proljeća možda i to zaboravi. Još je mala da bih joj recimo mogla obećati u stili "ako napraviš to i to mama će ti kupiti to i to,igračku ili slatkiš...." ali već sam sad odlučna da toga neće biti.Po iskustvima drugih roditelja znam da to ponekad pređe "sve granice" i dođeš u situaciju da za sve moraš nagrađivati.Frendica je prošli tjedan sinu kupila Transformera za 400 kuna da leži u krevetu dok je prehlađen a sve je to krenulo od jedne male čokoladice(njezine riječi)
bibai, to su valjda takva djeca.
I moja K. je takva - obično ujutro. Traži čokoladu, ja joj nedam prije doručka - i onda krene dreka.
Onda sam joj jedan dana dala-pojela je kockicu i dalje normalno nastavila jesti doručak.
ja mislim da nece. jer dijete, ako se potrudis, mozes uvjeriti i pripremiti na to da je skola nesto lijepo i zanimljivo. Ali ne znam tko je do sad uspio uvjeriti dijete koje ide zubaru (pogotovo ako je zahvat bolan, i pogotovo ako to vise nije prvi put pa zna sto ga tamo ceka) da je to nesto lijepo i zanimljivo?
Kao i tanja_b i apricot, i mi koristimo nagrade za hrabrost pokazanu na zubarskom stolcu (ne slatkise, nego yu-gi-oh karte, ili vec neku igracku po zelji).
I ja cak ne mislim da je to nesto sto je nacelno lose, ali, eto, u praksi smo posustali. Smatram da je lijepo djetetu koje je u takvoj (ipak izvanrednoj) situaciji pokazalo hrabrost i strpljivost pokloniti nesto sto ce ga razveseliti. Osim toga, smatram da je mudro to mu najaviti, kako bih ga dodatno motivirala da bude hrabar i strpljiv.
Ali necu ga posebno nagradjivati (niti slatkisima niti igrackama) zato jer je npr. oprao zube.
ok, ima mi smisla olakšati djetetu nešto teško što mora otrpiti, tipa odlazak doktoru, nekim malim užitkom kasnije. tata i ja smo nakon doktora obavezno išli u knjižaru (zapravo, svakako smo išli u knjižaru jednom tjedno). pa neka to bude i odlazak na sladoled ponekad, ali to ne uključuje samo sladoled nego i zajednički izlazak.
ali pospremi igračke --> dobiti ćeš čokoladu mi se nikako ne sviđa.
Ne, ja ne koristim slatkiš kao mito, nego kao pohvalu za "dobro odrađen posao".
znači, neće dobiti auto za upis na fax, nego kad ga završi
Tako i mi. Prvi put ove sezone, kad nije htio ni pogledati zubaricu, a kamoli otvoriti usta, nije dobio ništa (iako je kamiončić bio u mojoj torbi).Ne, ja ne koristim slatkiš kao mito, nego kao pohvalu za "dobro odrađen posao".
znači, neće dobiti auto za upis na fax, nego kad ga završi
Sljedeći put, kad je posjet bio uspješan, uslijedila je i nagrada, i mislim da mu je to dodatno podiglo samopouzdanje, jer je zaista bio ponosan na sebe (vidjelo se i iz aviona).
Nuditi nagrade bilo koje vrste (slatkiše ili nešto drugo) za svakodnevne aktivnosti i obaveze mi je neprihvatljivo. Osim toga, ako nagrada ima previše, gube svoj čar i nisu više nagrade nego nešto što se podrazumijeva.
meni, recimo, ovo isto ne zvuci strasno. Dijete je jadno i bolesno, i ako si roditelj to moze priustiti, zasto mu ne bi kupio igracku?
Koje su druge opcije - da ga uvjeravamo da mora lezati kako bi se oporavio? ok, to je najbolji nacin, ali klincima isto nekad bude pun kufer racionalnih objasnjenja koja ih zapravo sputavaju i odluce iz zanemariti. Da ga zastrasujemo posljedicama nelezanja? Da ga kumimo, molimo ili ucjenjujemo? Ili da se lijepo dogovorimo: evo, znam da ti je ruzno, ali izdrzi, a mi cemo ti kupiti transformera da se razveselis i da se imas novu zanimaciju dok lezis u krevetu?
to mi je skroz drukcije od 'ako pospremis, dobit ces cokoladu'.
Osim što je loše da se sve vrti oko hrane i da hrana bude nagrada ili kazna, tu se događa još i nešto drugo. Naime, prehrana djeteta spada u njegovu domenu - to je nešto što njemu pripada po sebi i što zbog toga nikako ne bi smjelo služiti kao nagrada ili kazna. Mislim da se ne bi smjelo zadirati na tako grubi način u domenu privatnosti djeteta. Zato se nikada ne služim nikakvom hranom kao nagradom ili kaznom i ne prisiljavam ga da jede. (Off topic, ne kažnjavam ga uopće, nikako.)
Kod nas uvijek ima slatkiša, jer sam se ja odlučila za opciju umjereno da, poučena iskustvom iz moje okoline, kada su djetetu potpuno zabranjivali slatkiše i nije ih bilo u kući, ali ih je zato umlaćivalo nekontrolirano kada bi ih se domoglo drugdje.
I ne zabranjujem slatkiše, samo odgađam konzumaciju za vrijeme poslije ručka. Objasnila sam mu zašto, koja je hrana zdrava i gradi tijelo, koja nije i on to prihvaća. Kad bolje razmislim, već dulje vrijeme nije ni pitao za slatkiše prije ručka. Pojede koju štangicu čokolade, par keksića s jabukom, sladoled, ponekad kolač i to je to.
ovako je otprilike i kod nas.
(Nekad se rastuzim kad shvatim koliko mi je dijete postalo razumno, jer mi je onda tek jasno da je vec veliki...)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom