 |
|||
ovo je toliko točno i tako lijepo napisano...Zdenka2 prvotno napisa
iako, ja mislim da moje dijete slatkiš ne doživljava kao hranu već kao nešto bogomdano.
ne u smislu da joj je uskraćeno (svaki dan dobije barem nešto) već u smislu vrhunskog užitka.
uopće ne poistovjećuje obrok sa nečim slatkim, niti bi joj palo na pamet da zamijeni jedno s drugim.
hrana je hrana, slatkiš je slatkiš.
ma pitam se otkud to
(a ni ja se nemam pravo buniti što mi dijete voli slatko)
hajvi, sigurna sam da ima nešto i u tome.
ako je majka spremna pojesti dvije teglice pekmeza u sat vremena (krive su ivancica i janoccka, nisam ja), onda mislim da se od djeteta nikako ne može očekivati da frkne nosom na bilo kakav slatkiš.
pitala bih zašto ti je trebalo sat vremena ali to bi bilo zachatavanje
(a i mislim da znam odgovor)
Kod nas je nekako slicno kao kod zdenke2 i a zakaj ... Slatkise ne smatramo ravnopravnima hrani (dakle, ne moze kad je gladan dobiti samo slatkis, ali moze ako nesto pojede prije toga), ali niti necim s cime bi posebno kaznjavali ili nagradjivali Vedrana.
(imali smo takvih pokusaja prije, islo je OK, ali smo to ukinuli zajedno sa tendencijom ukidanja kazni i posebnih nagrada(
Slatkise klopamo nekad doma poslije rucka ili vecere (recimo jednom tjedno ili cak rjedje), nekad mi damo samoinicijativno, nekad on zatrazi pa dobije bez pogovora.
Klopamo ih ponekad vani, u gradu, to zovemo "obiteljskim slatkisem", placa se iz roditeljskog dzepa i to kad mi smatramo da je OK (Vedran moze predloziti, nekad usvojimo, nekad ne).
Vedran dobiva svoj dzeparac i moze ga potrositi u bilo koje doba na igracke ili slatkise (uz preduvjet da je nesto jeo prije toga), praksa pokazuje da su igracke cesce na tapetu, a slatkisi rijedje. Motivacija za to je bila prvenstveno stednja (ne stojimo bas osobito financijski, sad ce valjda biti bolje), ali i ta da polako shvati pojam novca, kupovine, stednje itd. Sad mu vec ide sasvim dobro!
Netko je spomenuo neki poklon ili slicno kad je dijete recimo bolesno ... ja to ne bih nazvao poklonom vec vise novom zanimacijom u teskim trenucima (nova knjiga, igracka itd ... slatkis to recimo obicno nije).
Apri, a zasto mislis da slatkis nije hrana?
Meni je i secer i so hrana (ovim mislim na slaku i slanu hranu, naravno)
Ruku na srce ja nisam slatkaros pa mozda zato mislim ovako, jer slatkise konzumiram samo ako mi organizam trazi slatko...
Slatkisi su hrana, ali hrana koja zahtijeva poseban tretman ... ne samo zato sto previse slatkog kvari zube, vec i zato sto kvari zeludac ... imamo vise primjera u okolini da su ljudi koji su se bez mjere naklopavali slatkim kad su bili gladni zavrsili sa probavnim problemima.
Ne kazem da je to sad neznamkakav big deal, strasna stvar koja vodi u tesku bolest, ma kakvi, no pokusavamo ipak uspostaviti dobru naviku jedenja slatkisa tek nakon neke druge klope.
Ni jedna hrana nije dobra kad se pretjera, ali mislim da su ipak rijetka djeca koja navale smazati 3 kg voca ili pola kile parizera ili citav kruh (to sam ja nekad radio kao klinac
zato što hranu jedem kad sam gladna ili da preduhitrim glad, kako bih okrijepila organizam i dala mu sastojke potrebne za funkcioniranje.
slatkiše jedem jer su mi fini i uživam u njima.
zapravo, slatkiš nije hrana na isti način na koji kava nije piće
E, ove definicije mi se svidjaju - potpisujem!zato što hranu jedem kad sam gladna ili da preduhitrim glad, kako bih okrijepila organizam i dala mu sastojke potrebne za funkcioniranje.
slatkiše jedem jer su mi fini i uživam u njima.
zapravo, slatkiš nije hrana na isti način na koji kava nije piće
da, to sam ja i napsila...tako i mislimSlatkisi su hrana, ali hrana koja zahtijeva poseban tretman ...
meni je recimo skroz ok napraviti sutliju djetetu za veceru a to je slatkis po meni
OK, sutlijas je slicno kao gris sa cokoladom ili keksici u mlijeku, cokolino ... jest slatko, ali nije onaj slatkis u cistom smislu rijeci, bar prema meni.da, to sam ja i napsila...tako i mislimSlatkisi su hrana, ali hrana koja zahtijeva poseban tretman ...
meni je recimo skroz ok napraviti sutliju djetetu za veceru a to je slatkis po meni
jest hrana: žvače se, guta, probavlja i izbacuje iz debelog crijeva.
dakle, terminom zadovoljava, ali funkcijom ne.
nikada neću dati djetetu slatkiš da "zavara glad" ili da se najede.
kod nas nema griza ni riže na mlijeku kao samostalnog obroka.
A palačinki?
Mi nismo toliko restriktivni pa se ta dva jela ponekad pojave kao dorucak ili vecera (iako dosta rijetko).
Ali šta kad postane ucjena.Šestogodišnjak koji baš ne želi preležati prehladu ako ne dobije transformera?
ne.
grozna sam.
mislim, otkako se Orka rodila, dvaput sam ih ispekla.
prije toga je pojela svoju šnitu kruha i putra, popila pola šalice mlijeka (to joj je večera u 99% slučajeva - to uvijek traži) i onda je dobila palačinku. pojela pola.
ni ja
jedini iskljucivi obrok slatkog je griz ili sutlija....
Nismo imali takvu situaciju, niti bilo kakvu slicnu (odlazak kod doktora, zubara, vrtic, posjetu itd). Da smo je imali, sigurno ne bi dobio transformera, vec bi dobio uvjerljivo objasnjenje zasto treba odlezati (vjeruj mi, za takve stvari mogu uvijek dati dovoljno uvjerljivo objasnjenjeAli šta kad postane ucjena.Šestogodišnjak koji baš ne želi preležati prehladu ako ne dobije transformera?
Ajme, sada će ispasti da ja svoje nezdravo hranim. Nama su palačinke česta večera.
Plus sve K. jako voli slatko tako da su nam muffini i slični jednostavni kolači plus čaša mlijeka česti doručak.
Kod nas su isto palacinke rijetkost (MZ ih ne voli peci pa se onda ja cekam, a ja radije pripremam nesto drugo ...) i jedu se samo kao desert. Vedran smaze 2-3, a Zrinka pojede barem pola (ali bez nadjeva).
Usput, kad su vam djeca prvi put okusila cokoladu?
Vedran negdje sa cca 3 godine, Zrinka prije par tjedana (znaci, nesto prije 2. godine), no ne nasom krivicom ...
Ides, sta se ovi postovi slazu, po 2-3 u minutu ... eto sto se desi cim se dirne u slatkise!
Hrana nikad ne bi trebala postati utjeha, nagrada ili sredstvo ucjene. I dijete mora upoznati i razlikovati bioloske potrebe i emocionalne potrebe/iskustva.
Jedemo kad smo gladni i jedemo dok ne budemo siti. Sve bi to trebalo biti vrlo jednostavno.
Aaaliii, u praksi je to (bar u nasem slucaju) malo drugacije.
Jos i nekako rjesavamo „upade sa strane“ tipa – pojedi to pa ces dobiti..., napravi to pa ces dobiti...)
A kaj se slatkisa tice – L. je jako izbirljiva (i kaj se slatkog tice) i njen je jelovnik jako siromasan. Zna da slatkis dolazi nakon rucka. Problem je u tome kaj cesto jede tek toliko da bi mogla dobiti slatkis (stavi dvije zlice u usta i veli da je sita). I kaj onda?
Imamo dvije mogucnosti:
1) Prihvatiti tvrdnju da je sita i dati joj slatkis. Ona za pola sata bude gladna. Ak joj dam jesti – sljedeci dan dolazi s istom forom. Ak joj velim nek priceka veceru – sljedeci dan opet dolazi s istom forom.
2) Procijeniti da li je dosta jela, kaj je opet grozno.
I tu se vrtimo u krug i jako je tesko smisliti nekaj pametno.
Imate i treću mogućnost, a to je prorijediti slatkiše nakon jela. Mislim da nije dobro iza svakog ručka ili večere davati slatkiš. Samo ponekad. (onda je i veselje veće). E sad, kako van iz tog začaranog kruga kad se dijete naviklo da će iza ručka dobiti slatkiš, pa mu je ručak samo forma koju treba (minimalno) zadovoljiti, ne znam... Ali nije ni došlo do toga preko noći, pa vjerojatno treba vremena i da se riješi...
Ja sam sretna jer meni dijete kad hoće slatko najčešće traži grožđice. Imamo mi i čokolada u kući koliko hoćeš, kad pita dobije jednu štangicu. (a pita svako pet-šest dana).
Sada ja opet pitam - a kaj je s kolačima?
Ja ih volim peći (puno više neg kuhati) - onda u njih potrpam svega i svačega (npr. zobene pahuljice ili čak 7 zrna, pa orahe, lješnjake, grožđice) i naravno šećer. ja sam nekako zadovoljna kad mi pojedu domaći kolač. Istina to nam nije kompletan obrok.
Kod nas je najveći potrošač slatkog MM i klinci zajedno ga jedva stignu.
Kod nas kolaci nisu problem - klinci ih bas ne jedu, Vedran tek tu i tamo oblize cokoladu sa nekog prelivenog ... ne zna jos sto je prava stvar.
nasi su prije - toncek nesto poslije godine, tonka nesto prije navrsene godinePrva iskustva su im uprilicile bake, a poslije smo i mi znali - ali malo, malo.
inace, kod nas palacinke, griz, muffini s mlijekom i sl. prolazi kao obrok za tonceka (uzina ili vecera), ja nemam nista protiv (tonka to nece).
Ne trazi ni L. svaki dan. I kojim argumentom odbiti slatkis? Ovaj tjedan si vec imala xy pa danas neces dobiti? Onda bu taj slatkis postal jos zanimljiviji.
I L. voli grozdjice. Naravno, prelivene cokoladom
Nas je argment da oni nisu zdravi i da se ne smije pretjerivati s njima. A u posljednje vrijeme, na pitanje zasto nisu dobri posto daju energiju (jer secer daje energiju), odgovor je da daju losu energiju, energiju koja te digne al onda brzo i iznenadno prasne i tada se osjecas losije nego sto si se osjecao prije nego si je uopce dobio. Pa kad osjecamo da nam treba energija u kratkom roku, bolje je pojesti nesto sto ima kompleksne ugljikohidrate ili, ako nam ne treba tona energije u tom trenutku ali ce nam trebati na dulje vrijeme, bolje je pojesti nesto s proteinima.
Ne nagrađujem jer mi se taj način odgoja ne sviđa, ali moram priznati da u hitnim situacijama pribjegnem podmićivanju slakišima. A to s nagradama mi zvuči kao dresiranje pasa,ali to mi nikad nije išlo.
ja imam vrasku srecu sto mislav ne voli slatkise, tu i tamo ih pojede ali da bi ga mogla s njima ucijeniti, no way, nisu mu bitni...
niti mi je dovodjenje hrane u druge kontekste osim hranjena prihvatljivo...
ne kupujem slatkise, ako dobijemo, vrijednije ostavim (recimo dobre cokolade, njih pojedemo, ali pomalo, imamo i keksa doma, petit beuure, plazma keks i sl) a sve ostalo bacim (bombone, smoki, cips i sl)...
na neke djecje navike mozemo utjecati, a tu svakako spada i navika hranjenja, vrsta hrane i vrijeme hranjenja....
Re: Da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
Potpisujem Ancicu u potpunosti!
Takoder, moram zamjetiti da svjesnost o stetnosti secera bas i ne postoji! Sve sto znam o seceru motivira me da prestanem... pa malo uspijem, malo ne (jer je secer doista jedna vrsta "droge" i izaziva ovisnost), ali nikako, nikako ne bi nudila djetetu slatko prije nego dodemo u situaciju da doista nemamo izbora. Ta situacija se sa Omi dogodila negdje sa njene 3 godine kada nismo uspjeli preduhitriti baku, te je Omi inzistirala da proba to sto joj je baka nudila. I probala je. I voli tu i tamo slatko, ali vise od svega voli cips. Dan, danas nije pretjerano zainteresirana za slatko. Naravno, ako je za vikend kod bake, onda slijedeci tjedan svaki dan zeli slatkise. Zasto? Zato sto secer izaziva ovisnost. Sto sa time dobijamo? STalne oscilacije secera u krvi koji s vremenom rezultira blazim oblikom dijabetesa (kojeg manje/vise svi imamo radi danasnje prehrane...), a to sve da bismo dobili hiperaktivno i razdrazljivo dijete koje je na potencijalnom putu do dijabeticara.
Moje pravilo sada, sa njenih 7 godina je slijedece. Uvjeti da pristanem da pojede slatko su:
1) Ne trazi ga radi gladi, sita je
2) Ne trazi ga zato sto joj ne ponudeno od poneke bake ili slicno, vec zato sto ga je jednostavno pozeljela prethodno ga ne vidjevsi...
Naravno, dok je bila mladja, prije nego bi dolazili baki, drzali smo predavanja (baki telefonski = teroristi reci ce netko....
Hranu nikad nisam koristila u oblicima nagrade/kazne (uostalom, taj obrazac niti nemamo u svom odgoju). I opcenito mislim da mnoge mame koriste hranu ne kao nagradu vec kao sredstvo za usutkavanje (poput dude kad su bebe). Kada bismo o seceru znali vise, mozda bi ovo pitanje bilo isto kao i da li dajete djetetu alkohol da vas pusti na miru jer zaspi lakse...
- Secer je otrov.
- Secer daje bozansko gotovo orgazimicko iskustvo unutar cokolade.... i to je veliki problem! I ok.. moramo se nositi sa tim problemom. Ali taj problem prenijeti na dijete? Ja kazem NE! (za moju djecu)
Samo radi izbjegnuca dvostrukih mjerila i moje ovisnosti o slatkisima - Omi ga posljednjih godina jede vise. Na tome radim naravno jer tom navikom stetim cijeloj obitelji. I kad prodje par dana krize skroz se oporavim. I onda me posjeti mama, donese piksu ogromne nutele od 750g, kolace, tortice, jaffa cakese, cokolade itd itd.... i evo ti sve iznova rjesavaj.... po stoti put..I onda mi jos sipa onu slavnu recenicu: "Ma u svemu treba biti umjeren."... Kao, ajde da budemo umjereni u opceprihvacenom trovanju.... ma glupost.. glupost u kojoj i sama sudjelujem!
Hm, pa nije ih sama prelila čokoladom prvi put. Sigurno bi i moje dijete tražilo grožđice prelivene čokoladom, da ih je TAKVE dobivalo.Ne trazi ni L. svaki dan. I kojim argumentom odbiti slatkis? Ovaj tjedan si vec imala xy pa danas neces dobiti? Onda bu taj slatkis postal jos zanimljiviji.
I L. voli grozdjice. Naravno, prelivene cokoladom
Ma zapravo, najviše izgleda treba paziti da ih ne uvališ u nekakvu ovisnost o slatkom dok su mali, jer se toga poslije teško riješiti.
A kojim argumentom odbiti slatkiš? Probaj ponuditi nešto drugo (suho voće ili neku domaću slasticu, možda granolu), napričaj koliko je to zdravije od čokolade. Možda im ne treba odmah dati kad pitaju prvi put, već otezati, objašnjavati. Ako ti je baš stalo da se smanji konzumacija slatkiša. Meni je to krajnji stadij kad se normalna hrana počne izbjegavat u korist slatkiša.
Re: Da li djecu nagradjujete/kaznjavate slatkisima?
Ne slazem se ni s jednim ni s drugim.
Secer nije otrov - ako ga se uzima u normalnim umjerenim kolicinama tad je OK.
A ako se bilo sto uzima prekomjerno tad nije dobro - da li ste se kad prejeli voca? Ako jeste, tad znate na sto mislim.
Cokolada je fina, mljac, ali bas da je to bozansko iskustvo hm ... ako bih morao usporedjivati iskustvo klopanja fine cokolade (a zaista ju volim) i finog friskog luka ubranog iz vrta zaista ne znam sto bi mi bilo finije (oboje bi bilo njamiiii).
Tatek-
S drugim se ne moras slagati jer je osobni dozivljaj, ali prvo je nazalost cinjenica.
Ako se secer uzima u normalnim umjerenim kolicinama, onda nas organizam uspjeva procistiti tijelo od tih toksina, da. Ali to ne znaci da je ok, jer efekt akumulacije nije zanemariv. Osim toga, sto je, ako nije otrov, nesto sto nema apsolutno nikakvu prehrambenu vrijednost i radi tako opasne oscilacije u nasoj krvi?
A ja opet kažem da ni tu ne smijemo generalizirati (ne odnosi se na djecu).
Čini se da je presudan "genetski materijal": MM nikada nije jeo slatko. Ni masno. Furao se na sport i zdravu prehranu. Život bez stresa. Ma sve 5.
A ja istovremeno doručkovala 300g čokolade i kruh i mast.
Moja krvna slika savršena, njegova loša.
Doktor kaže da nastavim tako, ali da rasporedim...
Pa ti vidi!
Ovo je bio OT na "šećer je otrov"
Apricot, pa ne "mrdneš" valjda svaki dan jednu tristogramku? Ja mislim da bi mene infarkt strefio!
Energetski efekat isto nije zanemariv, i zato smatram secer i korisnim (kazem, u razumnim kolicinama) te stoga prehrambeno vrijednim.
Ne zelim se sporiti oko ukusa, oni su zaista razliciti, no ne mogu prihvatiti da se secer naziva otrovom, u tom slucaju bi se i pola onoga sto jedemo moglo nazvati otrovom samo zato jer donosi negativne posljedice ako se prejedemo toga.
Prejeo sam se u par navrata u zivotu kruha (a cesto i raznog voca i povrca) i osjecao sam se puno losije nego kad sam to napravio sa slatkisima ... a nitko ne spori da su to vrijedne namirnice, svaka na svoj nacin.
L. je slatkise upoznala u vrticu. Doma ih dugo uopce nismo imali. I ne vjerujem da je uvaljujem u nekakvu ovisnost i uopce mi nije namjera zabraniti konzumaciju slatkisa. I da, nekad joj ponudim grozdjice sa cokoladom, kaj smatram boljim od raznih kinder...i sl.
Ona je jako izbirljiva i ne pojede bilo kakav slatkis samo zato kaj je slatko. I ne jede ih svaki dan. Usporedjujuci je sa prijateljima iz vrtica i okolice, ona jede stvarno malo junka opcenito.
Mislim da su joj bas ogranicavanjem slatkisi postali toliko zanimljivi da su joj nekad vazniji od obroka (kaj ne znaci da bu ih sada dobivala u neogranicenim kolicinama
Ipak ne treba ici u krajnost.
Vid je prije nekih dva tjedna otkrio kiki bombone. Do tad je u svoje dvije godine katkad poklopao čokoladu; sladoled i kolače voli, ali to mi je ok. no, ti kiki bomboni su mu se tako svidjeli da ih se sad svako malo sjeti (a nisu mu nigdje na vidiku, ali zna u kojem su ormariću) i umilno kaže: jedan kiki, moze? onda ja kazem: može, ali poslije ručka. onda se on rastuli totalno.
ili, ako pita poslije ručka, dam mu kiki, on ga sav sretan poklopa i traži još. onda dam još jedan i kažem: ali više nema, važi? on se složi, poklopa i taj i opet se razreve kad ne dam više.
luda sam od tih kikija. dva tjedna muku mučimo jer plače kad ne dam, a plače bogme i kad dam, ali ne dam onoliko koliko bi on htio.
već sam namjeravala odustati i dati mu da ih jedan dan pojede koliko god hoće, da ih se zasiti i da mu prestanu biti napeti.
no, jutros scena:
budi se Vid i još u zatvorenih okica kaže: jedan kiki, moze? ja već ravnodušno govorim: može, ali nakon doručka., no već sam bila spremna na njegov plač i na pol sam bila odlučila dat mu cijelu vrećicu i bok.
no, Vid se okrene tati i važno mu objasni: Vid će papati kiki poslije ručka!
i - gotovo!
vidjet ćemo dalje, ali baš sam sretna zbog ovoga.
Jel netko od vas primjetio mozda da ste se udaljli od naslova topica?
Molim da se drzite teme 8)
primijetili smo, ali se ne znamo vratiti
aj, zakreni!
Eo zakrecem...
Sto se sve moze desiti ukoliko se dijete nagradjuje/kaznjava slatkisima?
evo da pokusam nastaviti u revijalnom tonu
i da se vratim na ono kaj sam vec rekla - dijete nece nauciti razlikovati bioloske od emocionalnih potreba i rjesavat ce probleme hranom (ne samo slatkisima).
Jedemo kad smo tuzni da se utjesimo, kad smo uzrujani da se smirimo. Jedemo ili ne jedemo da bi privukli neciju paznju, da bi nekime manipulirali, da popunimo praznine (ne na bokovima, nego emocionalne
I na kraju smo stalno na dijetama i nis ne pomaze jer nismo rijesili probleme koji su uzrok svemu tome.
A sad dosta mog filozofiranja, moram natrag na posao
Da, može se desiti da hrana postane emotivni nadomjestak, ali ne brinem puno oko toga ako se ta nagrađivanja/ucjene/potkupljivanja... događaju jednom u dva mjeseca.
Evo javljam se
No prije svega da objasnim. Nama hrana nikada nije bila puko zadovoljavanje jedne od osnovnih ljudskih potreba već nam je uz to uvijek bila i užitak. Dati djetetu slatkiše iza ručka ili nagraditi djetetovo ponašanja slatkišem??? Zašto ne??? Ako je nekom djetetu slatkiš puno važniji od bilo kakve druge nagrade tipa igračka, crtić i slično, zašto ga ne nagraditi s onim što mu je trenutno najdraže. Isto vrijedi za kazne, uskratiti djetetu za kaznu upravo ono do čega mu je najviše i stalo. Nema smisla reći bila si zločesta pa danas nema crtića ako joj do toga uopće nije stalo. Ucjenjivanje djece tipa ak napraviš to i to dobiti ćeš nagradu nikada, ali motiviranje tipa napravila si to i to i jako mi se sviđa pa ćeš dobiti nagradu prakticiramo gotovo uvijek. i meni isto tako puno znači kada dobijem nagradu za dobro obavljen posao (recimo dodatni honorarčić
pa jel vi jedete slatkise?
Moja djeca jedu cokolade i poneki keksic (kolace rijetko), ali uvijek gledam da je to nakon rucka ili u nekakvo "normalno" vrijeme. Isto tako gledam da je u ogranicenim kolicinama. Znaci, 2-3 kockice dnevno.
da li pribjegavam ucjenama??? Kao sto Apricot rece, samo ponekad i to u nekim kriznim situacijama. Jucer sam recimo rekla Editi kada nije htjela rucat da nema kade ako ne ruca. I upalilo je
kada je kod nje cokolada.
zaboravih vas pitat je li onda vi (mislim na mamice koje ne daju djeci slatkise) uopste jedete slatko???
Ja uopće ne jedem kupovne slatkiše, pa ni one iz bio-dućana. Razvila sam nekakvu averziju prema tome. Moje dijete jede, ali malo.
Hoću reći, ne nudim sama, kad se sjeti, dobije. Jučer je nakon vrtića tražila sladoled, i dobila ga je.
Bilo je prije ručka, ali svejedno ga je dobila, zato jer sam procijenila da baš jako želi sladoled. Da svaki dan to traži, bilo bi drugačije, morala bih nešto mijenjati.
Nisam monster koji djetetu brani slatkiše, ali da ih želim marginalizirati, želim. Ona ima "sweet-tooth" i lako bi je bilo pretvoriti u ovisnika o slatkom. A ne voli prati zube i to mi je razlog da ih minimaliziram. A koliko sam tek daleko od toga da "podmićujem" slatkišima, uf!
Hmm... ja mislim da ga ne nagrađujem slatkišima, ali ga njima povremeno kažnjavam (npr. ne može dobiti slatkiše, najčešće sladoled ako nije ručao, odn. prije ručka).
Trudim se ne pridavati im preveliku važnost. Dok god mi normalno jede ostalu hranu, poglavito voće i povrće, nije mi bed ak me zatraži slatkiš (naravno, ne svaki dan i umjereno).
Ionak slatkiše u manjim količinama jede u vrtiću pa ništ ne nudim dok god on sam ne traži - za užinu jednom tjedno imaju kekse, a tete ih ponekad nagrade bombonom ak nekaj naprave, što je meni
Eh, treba razdojiti "podmićivanje" od "podmićivanja".
Nije isto radimo li to zato što smo mi nervozni, ili nam se ne da, ili smo stvarno u situaciji...
Npr, Orka i ja na aerodromu.
Zadnji poziv na avion, a ona skakuće po dutyfreeju i to je baš jedan od jaaaako rijetkih slučajeva kad joj se ne da slušati objašnjenje da MORAMO krenuti. Ja je ne smijem niti mogu dići.
Oooo, itekako mi nije krivo što sam joj rekla da će u avionu dobiti čokoladice koje su joj ostale od Halloweena: potrčala je što je noge nose.
Da nisam... ili propustiti avion ili?
Ali bi mi bilo krivo da joj kažem: obuj cipele, dobit ćeš žvaku...
E, sad... je li to situacija u kojoj ja potrebom opravdavam svoje nedjelo... Vjerojatno je. Ali tada mi nije bilo druge!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom