Moje malo klupko radosti ugledalo je svijet 27.06. u 17:30, četri dana prije termina. Težak 3200gr i dug 50 cm.
Da krenem od početka. U petak (25.06.) bila sam na Ctg i ništa od trudića, a doktorica (moj doc je bio na godišnjem) me naruči na kontrolu na sam termin (tek 01.07.), ja se na termin mislim porodit a ne još kontrolirati, no oprošteno nije bila upoznata sa rizikom moje trudnoće. Prijateljica mi je sredila već da sutra posjetim njenog doktora koji je jako oprezan i temeljit da mi napravi UZV, CTG, Pregled i Amnioskopiju. Sutra sam došla na Uzv vidjela zadnji put svoju bebicu sklupčanu u trbuhu i dalje se inati i neće da otkrije je li cura ili dečko (nije bilo ni važno ionako sam znala da ću znati za nekoliko dana). Na CTG su se vidjela četri trudića koja ja nisam ni osjetila. slijedila je amnioskopija a mene je lovila nekakva trema. Doc rekao plodna voda mliječna, obavio pregled i onda šokantna vijest: "Gospođo vi ste otvoreni 5 cm!" Ostala sam zapanjena, pet centimetara pa to je već skoro pa porod a ja ništa ne osjećam. Doktor me je ispratio sa smiješkom na licu dogovorili smo se da ukoliko trudovi ne počnu sami, U četvrtak (na sam termin) on je dežurni dat ćemo malo motivacije (drip) da se ne mučim dugo i da beba ne pati i poroditi me. A u ponedjeljak opet CTG. Došla sam doma svima objavila da ja u četvrtak idem u rodilište, zavalila se u fotelju i počela osjećati laganu bol u križima. Da ne dižem paniku otuširala sam se i otišla u krevet da se bar naspavam prije nego krenem u rodilište. Ali vrapca, po krevetu sam se samo okretala (nije mi se dalo hodati po kući jer bi me moji odmah otpravili u rodilište). Svanulo je jutro (ta noć je jako dugo trajalo) a ja odmah na noge, usisavač u ruke cijeli kat očistila posteljinu promjenila, a trudići svakih deset minuta, MM me već lagano šalje u bolnicu ali ja se ne dam. Onda u pet do pet već nisam mogla izdržati, polako odlazim u rodilište, doktorica me pogleda i govori da je ušće skroz otvoreno i da porod odmah kreće ( bez klizme ostalo sam sredila doma). Na stol sam došla u 17:10, dali su mi malo dripa, prikopčali Ctg ali ja više nisam mogla izdržati, govorim sestri da ja više ne mogu i da ja to moram stisnuti, dva truda (ali prava) i onda se čuo najljepši zvuk za majčine uši, plač mog Alena. Malo klupko sa crnom kosicom i kosim okicama vikalo je tako jako da se cijela rađaona orila. Eto, tako je prošao moj porod, bilo je brzo i nije bilo tako bolno. Kad sam ga dobila na ruke osjećala sam kao da je cijeli svijet moj. Bilo je to devet mjeseci muke, ali za cijeli život radosti!