sjecam se kad je moja jedna prijateljica rodila trece dijete (od srednjeg djeteta mladje je bas 7 godina), i kako je znala mi ponekad reci kako su ovog najmladjeg ostavili kod bake i otisli sa starijima da im se malo posvete...

meni je to bilo cudno. nije mi nikad palo na pamet da nou ostavljam kako bi se posvetila idi. pa ni kad se leo rodio, nisam ga nikad ostavila da bi se posvecivala idi i noi. nama to nekako rusi sklad i stvara privid da je situacija kakva u stvari nije...

osjecala sam u sebi da smo mi svi zajedno obitelj i da svi zajedno funkcioniramo. i da bez ikoga nismo potpuni...

i vjerujem i dalje u to. ali imam jedno ali...

to je bilo sve pet kad su manji i mladji. ida je imala nepune tri godine kad se rodio noa. ovaj pak dvije i pol kad se rodio leo. i nisam osjecala da im je problem prihvatiti nove clanove, nisam osjecala da se osjecaju zakinuto...

sad ida ima sedam. porasla je. promijenila se. u puno stvari koje si ti anita napisala - citam idu. i osjetila sam i ja - da imam potrebu ponekad otici sama s njom i obaviti nesto sto ce biti bas nesto posebno za nju. bez noe i lea. ne cinim to cesto, ali ponekad da. osjeti se ona tada bas posebno, da sam tu za nju, onako stoposto, kako nisam bila odavno - a ona se ni ne sjeca vise kako to izgleda kad sam stoposto samo njena...

i vjerujem da je tvojoj curi to ipak malo teze hendlati. ona se jako dobro sjeca vremena prije liama. i ne mislim da joj tesko pada sto je on dosao. sto te dijeli (i tm-a) s njim, sto je liam postao konstanta i to vrlo potrebita konstanta...

ali vidim, kao i kod moje cure, da ipak fali taj jedan mali djelicak posebnosti, koji se ja trudim ponuditi joj i ostvariti...


a u tim svakodnevnim "jadikovkama" kako ih ja zovem, kod nas ne pomaze nista nego verbalizacija, vracanje emocija, pa cak ni to svaki put. nekad ne pomaze nista nego da konstatiram: ljuta si, bijesna... i da odem i ostavim je dok ne iskanalizira sama svoju ljutnju i mrzovolju...

ajme. tek im je sedam