Sladjanaf, nisam rekla da to nije iritantno za roditelja. Samo sam htjela reći da je to normalno, nimalo zabrinjavajuće. I moj sin je, naravno, oponašao najgore oblike ponašanja svog prijatelja, a ne njegove najbolje osobine. I to je bilo upravo u dobi od 4 godine. To je vrijeme kada se dijete počinje okretati ka grupi vršnjaka i oni mu postaju sve bitniji, a to oponašanje je dio paketa socijalizacije. Mislim da ne treba ići putem da se to potire, još manje da se krivnja prebacuje na drugo dijete, nego da se svom djetetu koliko god je moguće pomogne da se nauči uklopiti s drugom djecom, a da ostane svoje. Kao što znate po sebi, to ne ide preko noći. Ja sam u toj situaciji, kad je moj mali bio stvarno totalno fasciniran s tim drugim dečkićem, nastojala što bolje upoznati to dijete, pozivati ga doma na igru - ustanovila sam da je to dijete koje ima puno prekrasnih osobina, uključivši i one koje moj M. nema.

Nemam više djece, voljela bih da imam, ali mislim da treba posvetiti posebnu pažnju starijem, srednjem, bilo kojem djetetu. Mogli bismo se onda tako na žurbu i kolektiv ispričavati i kad se radi o nama. Npr. od svojih muževa očekujemo da posvete vrijeme samo nama, a ne uvijek obitelji kao kolektivu, zar ne? I djeca su isto tako osobe koje traže i to posebno vrijeme i mislim da je to vrlo važno za djecu koja odrastaju, koja su u predpubertetu i trebaju roditelje u tom teškom procesu odrastanja.