Evo da se i ja javim na ovu temu i imitiranje iako je moje dijete dosta mlađe od vaše.
Moram primjetiti da djeca imitiraju od najranije dobi. Samo nas to ne smeta jer na početku imitiraju nas, a tek kasnije kada postanu društvenija i kada ih njihovi vršnjaci zaokupljaju više nego mi, prebacuju se na njih.
Kod nas je situacija da već neko vrijeme oponaša likove iz crtića. Skida glasove, mimiku, nešto fascinantno (još da su likovi drugi a ne ninje...).
Međutim, u zadnje vrijeme kako se sve više socijalizira i druži s vršnjacima (mislim baš na druženje a ne na paralelno igranje u njihovom društvu kao ranije) kužim kako je promijenio i način govora. Baš sam se pitala od kud mu to dok jedan dan nisam prisustvovala igri njega i njegovog prijatelja. Ljudi moji, to su identične rečenice :shock:
Kada bih zažmirila i samo ih slušala ne znam da li bih skužila koji je koji koliko isto zvuče. Meni je to za sada simpatično jer nema nekih ružnih oponašanja ali vjerujem da ću i ja šiziti kada počne sa imitacijama koje po meni nisu prihvatljive. Međutim, prihvaćam to kao dio odrastanja i sazrijevanja (sjećam se i sebe iz te faze koja je trajala jako dugo) i ne bojim se povodljivosti radi toga. Moje dijete je toliko samosvjesno i samopouzdano, nekada toliko da me iritira i čini mi se kako se previše eksponira i kako mu je ego u oblacima, pa se bojim i odbacivanja od druge djece kojoj će to s vremenom početi ići na živce (za sada je omiljen u društvu vršnjaka, pa čak i po 3-4 godine starijih klinaca). Imam povjerenja u njega a i cijelo vrijeme sam tu negdje prisutna i na oprezu, pa se nadam kako mi ako se i dogodi tako nešto neće promaknuti.