I ja sam mama koja je u prevelikom strahu, često i nerealnom, za svoje dijete.
Ima 2,5 godine i ne priča pa mi ne može reći što ga muči.
Onda mi nagađamo.
U 9. smo mjesecu krenuli u vrtić, nikako ga nije prihvatio, nije jeo, spavao, a doma bio revoltiran, nemoguć - tko zna što se vrtjelo po toj maloj glavi.
Dosta nemirno spava i inače, budi se, oslabio je i naravno, pokupio virozu.
Na tu se nakalamila druga pa jedan antibiotik, drugi i tako smo mi s bakom već mjesec dana doma.
Ne moram vam ni reći jer vjerojatno znate kako to izgleda kad se dijete guši u kašlju, povraća...to me psihički ubijalo.
Sad je napokon ozdravio, još uvijek ima neku groznu boju, malo bolje jede, ali još uvijek nije onaj stari.
I dalje ga držim doma i stalno popipavam da nema slučajno temperaturu - već sam i ja bolesna od tog straha - a htjela bih da napokon krene, da se navikne na vrtić, da baka odahne - na kraju krajeva, doma mu je predosadno...
A mene je toliko strah da opet ne pokupi nešto, iako do vrtića nije uopće bio bolestan.
Valjda zato ni nije istesao imunitet.
Pusa!