a zapravo smo u našem stanu i ponekad stvarno ne možemo u šetnju, a i kada odemo na dugu šetnju i igru u park, ipak pred vratima stana moja curica od 16 mjeseci kao da poludi. I to nije sve. Ako netko dođe u posjet osobito baka ili bilo tko poznat, na njihovom odlasku, plač i nezadovoljstvo, ali baš plač, onaj tužni, tužni.
Moram priznat da se ponekad osjećam stvarno jadno. Naravno, drago mi je što se veseli drugim ljudima i stvarno svakome želi, ali ponekad mi to izgleda kao da joj nešto nedostaje kad je s MM i samnom. Molim vas recite mi da će proći.