Pokusat cu vam pribliziti stvar osobnim iskustvom (jer drugacije ne znam).
Moja kcer ima 3ipo godine i jos uvijek je dojim. Ona pita i ja joj dam. Meni ne smeta, njoj znaci puno. Sigurna sam da bi ona bila jako uzrujana kad bih joj odbila. To je moje malo dijete i meni ne bi bilo svejedno da pati. I to samo zato jer bi meni bilo tesko dignuti majcu. A to je sve sto trebam.
Moja prijateljica koju obitelj pokusava uvjeriti da prestane dojiti jer je trudna kaze: lakse mi je uvece mlatnuti je cicom po glavi nego je slusati kako neutjesno place.
Idem jednostavno logikom: zadovoljavam djetetove potrebe sve dok to ne ide na stetu drugom i dok mu time na saljem krivu poruku. Pretpostavljam da i vi radite isto to u odnosu s vasom djecom.
A dojenje po formuli "dok majka i dijete zele" nije Rodin patent pa da Roda ima ekskluzivno pravo na napadeSve organizacije koje svoje poslanje temelje na podrsci dojenju slazu se da je najbolje za dijete i majku da njih dvoje odlucuju o tome kad je dosta.
 |
|||
Odgovori s citatom