Evo nas u novoj fazi

[LeaB]

Od prije tjedan dana Mia je ušla u razdoblje žestokog protesta i negodovanja. Sad kad se sjetim smješna je skroz jer stisne usta i viče NEĆU!
Što god treba; obuci papuče, hajdemo jesti, idemo se kupati...To su najčešći slučajevi. I idemo se obući, jutros.

Neću! -kaže mi i nogama me gura od sebe. Na kraju se naljutila jer nisam popustila i pustila je golu na zimu, pa mi je plakala u naručju. Ja je tješim, i mislim si kako je loše raspoložena već dva dana jer ostaje doma dok mi idemo raditi. Ostaje sa mojom mamom koja se stvarno trudi da se dobro zabavljaju i tu znam da daje sve od sebe, a Mia izazvana unutarnjim sukobima reagira kako najbolje zna, pa protestira.

Ona je djete koje je stvarno prošlo sve faze koje djeca prolaze da nauče...
A ja se sjećam malene od moje frendice koja je oko četvrte na sve što joj se reklo govorila kontru. Onak blago svađalačkim tonom.

I želim nam strpljenja, jer nekad ga stvarno treba.

[buby]

dobro došle u novu fazu
nekad mislim da luciju pere pms; neču (tvrdo č), promjene raspoloženja iz sekunde u sekundu....
drage naše ženice

[AdioMare]

Ja se uvijek vodim krilaticom: nekad bolje, nekad gore, tako da nikad kod svoje djece nisam uočavala određene faze, ili bar one kod njih nisu dugo trajale.
Kad bih pokušavala sažeti učestalost ponašanja, kod nas bi se to manifestiralo kroz "je, nije, je nije" redoslijed, ali znam o čemu pričaš, vrlo dobro .
Teško je ostat' cool kad su klinci antiprotivni svemu što pred njima osvane, ali zato se takvi dani na prste mogu nabrojat', jer bi inače svi bili poluludi.
A još kad i sama uletim u svoju PMS fazu... nema nam kraja.

[Brunda]

Kod nas je sada relativno mirno osim kada u nečemu nije prvi.
Tako je prekjučer mala od prijateljice otišla prije njega na wc jer je trebala samo piškiti a on i kakati. To su bile drame. Kako se on samo derao, ma šta derao, urlao! Počeo je mlatiti sve oko sebe, kako je koga dohvatio, vikao kako smo svi glupi i male bebe, kako nikome više nije prijatelj... Ma ne znam šta sve nije izgovorio. Ponašao se kao da je sasvim skrenuo. I to je trajalo dobrih 15-ak minuta. Cijelo vrijeme sam ga pokušavala grliti i tješiti i na bilo koji način smiriti, nije bilo šanse. Zaradila sam toliko ogrebotina kao da sam bila u ringu sa pobješnjelim tigrom. Na kraju sam na sve njegove izljeve bijesa odgovarala sa "da, imaš pravo. Drugi put ćeš ti ići prvi. Da, da..." i onda se napokon smirio. Tri sekunde poslije toga kao da ništa nije ni bilo
I tako u zadnjih tjedan dana svaki put kada nije prvi, u bilo čemu, ludilo.
Ostalo sve super...

[LeaB]

Ja si sad mislim da su Miina negodovanja počela evo nekako s mojom trudnoćom. Možda je to način na koji izbacuje ljubomoru, ljutnju ili što?
Ma i nije važno, preživjet ćemo...
Malo ću razgovarati s njom, pa ćemo vidjeti. Mada nitko za to ne pridonosi puno pažnje. Uglavnom je ta pažnja usmjerena njoj. A pretpostavljam da ako je motivirana time, Mia nalazi način da je izrazi.
Nekad je žestok, no ipak je ona .

[AdioMare]

E baš sad, kad pričaš Brunda, pade mi na pamet jedna apsolutna kontra koju sam doživjela prošli četvrtak..
Spremaju se cure za ritmiku (koju moja obožava, btw).. a sad, kako koja.
Moja je samostalka od prvog dana i ne trpi pogovora oko toga. Kada joj skrenem pozornost da su štrample naopako (ono što treba naprijed - je nazad) usvoji za drugi puta i sasvim se lijepo i brzo obuče i obuje.
Ali! Na ritmiku dolaze i oni klinci koji nemaju svoj ormarić u hodniku, pa se oblače u dvorani za ritmiku. I to je OK, samo, klinaca je more, i ja se jednostavno bojim (ne bojim se, ali glupa mi je kasnija komplikacija oko toga) da u žaru spremanja ne utrpa u ruksak nešto tuđe ili (što je vjerojatnije) ostavi tamo nešto svoje, pa je MENI lakše i brže da izađe van iz dvorane i obuče se ispred svog ormarića gdje će do tada držat ruksak sa stvarima.
Ali, vidila ona kako cure unose svoj ruksak u dvoranu i zapela nositi svoj.
Obučena za ritmiku, skakutala od sreće i iščekivanja tete koja inače drži sate, ma ono, svatko živ vidi koliko joj sve to skupa znači.
Do trenutka kad smo se počele boriti sa nadmoć u hodniku neposredno prije sata.
Ja: "Mala, gledaj, ostavi tu pa ćeš se kasnije brže i lakše obući.."
Ona: "Ne"
Ja: "Ma, daj, teta te već čeka, trči unutra počet će bez tebe, bla, bla"
Ona: "Ne i Ne"
Ja: "Bla, bla, bla" - da me imao tko bar mlatnuti s mokrom krpom na vrijeme...

Ali nije, a ja sam prekasno shvatila da njoj taj ruksak u dvorani znači nešto posve drugo od onoga što on znači meni u hodniku, i ja sam nakon kratkog insistiranja popustila, ali.. kasno.
Moje dijete više nije htjelo niti ući u dvoranu, niti nositi ruksak sa sobom, niti ga ostaviti, niti ići kući... sjedila je razžalošćena i uplakana, a ja sam još 1/2 sata pronalazila načine kako da spasim stvar jer sam stvarno zabrijala oko nevažne stvari. Nije upalilo niti da u odjeći samo sjedi po strani u dvorani, niti bilo što drugo.
Krenule smo kući, a ja sam se osjećala tako loše... neopisivo.
Moje malo dijete mi je dalo lekciju iz života koja jasno kaže da iako se ne vide, stvari postoje i mogu se predosjetiti. Da ono što je meni beznačajno njoj je veliko poput kuće, a ja sam joj upravo pomutila njenu malu srećicu.
Jedino ne mogu skužiti da li se radilo isključivo o razočaranju mojim grubim uplitanjem u nešto što je ona smatrala samo svojim, ili je karakterno jača nego sam mogla zamisliti.

Vidim Lea da si napisala post u međuvremenu..
Ma ja ti nekako ne mislim da se radi o negodovanju oko tvoje trudnoće, već jednostavno o jednoj fazi odrastanja i načinu tvoje malene da se s tim nosi. Vidiš gore kako meni moj otkriva svoja nova lica, a drago mi je što kroz njih obje učimo jedna o drugoj.

[LeaB]

Moje dijete više nije htjelo niti ući u dvoranu, niti nositi ruksak sa sobom, niti ga ostaviti, niti ići kući... sjedila je razžalošćena i uplakana, a ja sam još 1/2 sata pronalazila načine kako da spasim stvar jer sam stvarno zabrijala oko nevažne stvari.

Jučer je Mia žalosna, jer je MM kupio poklon (puding) malenome kojem smo išli u posjetu a zaboravio je njoj, okrenula glavu prema prozoru auta i brisala rukama suze.

Nekad im je tako malo potrebno. Izgleda kao i nama. Skupi nam se emocija i jedna kap nas prelije.
Kad ih se sjetim tako žalosnih srce mi se stisne.

Dobro si rekla, učimo iz takvih koraka.

[LeaB]

Jučer MM i ja dođemo po Miu u vrtić. Prvo se nije htjela obući pa smo je pustili da izađe u majici van na što je pristala na odjevanje jer je ipak malo hladno. Zatim je htjela da je tata nosi, na što on rado pristaje, dok njie vidjela prijatelje iz vrtića pa se poželjela igrati s njima. Nama se žurilo doma jer smo bili gladni pa smo je onako iz šale dok je bježala od nas da ne ide doma, zapravo tata ju je dignuo naopačke dok se ona smijala...Zatim je htjela na ljuljačku i sve je to ok, inače ide, nema razloga za zabranu no kako smo krenuli doma ja joj lijepo objasnim da se ne ljulja sad, na što naravno nije marila i sjeda na ljuljačku, MM gubi strpljenje i protestno odlazi, ja spašavam stvar, i lijepo joj objašnjavam da siđe. I posluša me. Sva mi je nekako našpanana, što od umora, što od neraspoloženja. No sve je to ok i idemo mi dalje. Kod dućana u Sloboštini je odlučila da je žedna na što jaoj kažem da smo 1 min od ulaza i da će doma vode piti. Ali ne može pa se sjela na pod, povlačila me za jaknu, bunila se dok sam ja sa smješkom gledala u nju jer je stvarno bilo očito da je ljuta i isfrustrirana. Napominjem da to nije bio smješak ruganja, već dragosti. I nekako mi dođemo doma, i cijela se priča nastavlja istim tempom, malo žešćim priznajem, jer me udarila u afektu, pljunjula u kadi dok se kupala (i vani isto), što priznajem, me silno smeta.
Pa sam odlučila da nema priče za laku noć, pritom joj objašnjavajući da nakon dovoljno upozorenja nije stala sa udaranjem i pljuvanjem.
Leže ona u krevet i ja je pustim da se malo smiri a i meni je trebalo i pitam je zašto je tako ljuta?

Kaže mi: Danas se Matej (neki dan je rekla kako je zaljubljena u njega) nije htio igrati s njom, kad ga je pitala. Rekao je NE.

I ona je naravno bila razočarana. Kako se teško suočiti s razočarenjima, zar ne? Pogotovo za njih tako male.
Naravno da sam joj objasnila da se on samo nije želio tada igrati s njom jer se igrao s Reneom, da to ne znači kako je ona rekla, da joj nije htio biti prijatelj, već samo da mu je bila draža igra s Reneom tada. Da će sutra biti drugačije. I da se i ja ne želim svaki dan vidjeti sa svim svojim prijateljima, ali da to nema veze koga volimo ili ne. Nekad mi je potreban tata, nekad sestra, nekad teta Željka...
I eto.
Sve je jasno. Super mi je što nalazim razumjevanja za njeno ponašanje mada je i meni ono nekad teško, ali kad zagrebeš vidiš da je to uvijek potaknuto nekim unutarnjim sukobom.
Mali moj anđeo.
Zaspala je kao top, a ja sam legla uz nju i držala je za ruku. Istina da je htjala priču, ali sam rekla da vrijedi isto, nama pljuvanja na nikoga i da je ta privilegija čitanja priče sad narušena samo da joj postane jasno...

Možda i nije pravi način, no kad sam već krenula tim putem, ostajem dosljedna.
A ona se nije uvrijedila, baš je to prihvatila kao odrasla.

[AdioMare]

Ma, super su te naše kikice , sad se, polako, i mi mame moramo pripremiti za male tuge i razočarenja izvan doma jer će i nas jednako zadesiti! Ja priznajem da se ne znam dovoljno dobro distancirati na način da se obuzdam i prepustim djetetu da svoj mali problem pokuša riješiti na svoj način, a da ja savjetujem i tješim ili se radujem skup s njim, naravno. Najradije bih ih uzela i zaštitila od sveg i svih i sva razočaranja (kao da ih nemam dovoljno ) preuzela na sebe, ali ne ide, ne smijem i znam to.

Sad da prijeđem na "problem", u vrtićkoj grupi je jedan dečkić drugog imena anđel koliko je simpa, ljubazan, pažljiv i drag prema ženskom rodu, da se ja uopće nisam iznenadila kada sam vidjela da mu moja kćer, jelte, pokazuje naklonost.
Ali, ne lezi vraže, takav je on prema svim curama koliko sam ja uspjela vidjeti, danas jedna nosi mašnu s riječima "poklonio mi D.", a sutra druga poljupcem ispraća malog šarmera na vratima vrtića.
E, sad, kako je moja kćer dovoljno samouvjerena da preuzme stvar u svoje ruke, vidim da ga polako prisvaja uzimajući ga za ruku dok šetaju, i ne zaboravlja ga posebno pozdraviti na izlazu na što se on, redovito vrati, i da joj pusu ili pokloni ono što ima trenutno u džepu.
Tako uljuljkana odlazi ona kući, i sva u žaru ispituje hoće li D. npr. primjetiti njene nove hlače, naušnice, traku za kosu ili što već, pa sama piše scenarij u kojem će se on njoj obratit riječima: "Oh, K. imaš novo nešto baš si lijepa! Sad si praaaava dama."

Da bi na povratku kući komentirala: "Ne znam, mama, ništa mi D. nije rekao."
Kad joj ja kažem da najvjerojatnije nije primjetio jer su se zaigrali, a poslije je zaboravio šta je vidio šta nije, ona kaže: "Vidio je, znam da je vidio ".

Još je premala da joj kažem kako joj i tata skuži novu majcu na mami tek kad dođe izvještaj iz banke o učinjenim troškovima, a što se romantike tiče, on to objašnjava ovako:"Pa, naravno da sam primjetio neku promjenu, samo eto, kriv sam jer nisam komentirao ".

Tako i njen D.
Da ne bih generalizirala (čast iznimkama) većina ih je takva od malena.