E baš sad, kad pričaš Brunda, pade mi na pamet jedna apsolutna kontra koju sam doživjela prošli četvrtak..
Spremaju se cure za ritmiku (koju moja obožava, btw).. a sad, kako koja.
Moja je samostalka od prvog dana i ne trpi pogovora oko toga. Kada joj skrenem pozornost da su štrample naopako (ono što treba naprijed - je nazad) usvoji za drugi puta i sasvim se lijepo i brzo obuče i obuje.
Ali! Na ritmiku dolaze i oni klinci koji nemaju svoj ormarić u hodniku, pa se oblače u dvorani za ritmiku. I to je OK, samo, klinaca je more, i ja se jednostavno bojim (ne bojim se, ali glupa mi je kasnija komplikacija oko toga) da u žaru spremanja ne utrpa u ruksak nešto tuđe ili (što je vjerojatnije) ostavi tamo nešto svoje, pa je MENI lakše i brže da izađe van iz dvorane i obuče se ispred svog ormarića gdje će do tada držat ruksak sa stvarima.
Ali, vidila ona kako cure unose svoj ruksak u dvoranu i zapela nositi svoj.
Obučena za ritmiku, skakutala od sreće i iščekivanja tete koja inače drži sate, ma ono, svatko živ vidi koliko joj sve to skupa znači.
Do trenutka kad smo se počele boriti sa nadmoć u hodniku neposredno prije sata.
Ja: "Mala, gledaj, ostavi tu pa ćeš se kasnije brže i lakše obući.."
Ona: "Ne"
Ja: "Ma, daj, teta te već čeka, trči unutra počet će bez tebe, bla, bla"
Ona: "Ne i Ne"
Ja: "Bla, bla, bla" - da me imao tko bar mlatnuti s mokrom krpom na vrijeme...

Ali nije, a ja sam prekasno shvatila da njoj taj ruksak u dvorani znači nešto posve drugo od onoga što on znači meni u hodniku, i ja sam nakon kratkog insistiranja popustila, ali.. kasno.
Moje dijete više nije htjelo niti ući u dvoranu, niti nositi ruksak sa sobom, niti ga ostaviti, niti ići kući... sjedila je razžalošćena i uplakana, a ja sam još 1/2 sata pronalazila načine kako da spasim stvar jer sam stvarno zabrijala oko nevažne stvari. Nije upalilo niti da u odjeći samo sjedi po strani u dvorani, niti bilo što drugo.
Krenule smo kući, a ja sam se osjećala tako loše... neopisivo.
Moje malo dijete mi je dalo lekciju iz života koja jasno kaže da iako se ne vide, stvari postoje i mogu se predosjetiti. Da ono što je meni beznačajno njoj je veliko poput kuće, a ja sam joj upravo pomutila njenu malu srećicu.
Jedino ne mogu skužiti da li se radilo isključivo o razočaranju mojim grubim uplitanjem u nešto što je ona smatrala samo svojim, ili je karakterno jača nego sam mogla zamisliti.

Vidim Lea da si napisala post u međuvremenu..
Ma ja ti nekako ne mislim da se radi o negodovanju oko tvoje trudnoće, već jednostavno o jednoj fazi odrastanja i načinu tvoje malene da se s tim nosi. Vidiš gore kako meni moj otkriva svoja nova lica, a drago mi je što kroz njih obje učimo jedna o drugoj.