Evo da se i ja pridružim.
17.10. na večer osjetila sam lagane bolove kao pred mengu i mislim si kako je to vjerojatno početak poroda. Spremim starijeg sina na spavanje, istuširam se operem kosu i odemo i MM i ja na spavanje. Po noći sam se budila jer je sinčić imao začepljen nos pa smo ga morali čistiti da bi mogao spavati i još 2-3 puta radi mokrenja. Svaki put sam osjećala samo kao lagane predmenstrualne bolove, pa tome nisam pridavala posebnu pažnju. Koliko sam se sjećala od prvog puta to mora boljeti jače da bi značilo da je porod blizu.
U 5.55 ujutro još jedan odlazak na WC i sad već osjećam nešto malo jače bolove. Umivam se i nakon toga budim MM-a jer su ti (nebaš jaki) bolovi ipak svakih minutu-dvije, pa ipak mislim da bi trebali krenuti (naročito zato kaj iz Maksimira do Svetog Duha gdje sam vodila cijelu trudnoću ne možemo stići baš za pet minuta). U 6.10 spremni smo za polazak. Baka i deda su iz prizemlja došli na kat da preuzmu brigu oko sinčića (hvala Bogu kaj su tak blizu). Mi krećemo. Sjedam na stražnje sjedalo u autu jer mi se čini da će mi tamo ipak biti udobnije. Sad me već jako šarafi i počinjem osjećati dosta jak pritisak. Kažem MM-u da vozi u najbližu bolnicu i tako mi krećemo put Zajčeve. Stigli smo brzo. Zvonimo na vrata rodilišta. Otvara ih jedna babica koja po izrazu mog lica prepoznaje da ću roditi u roku par minuta. Skida me praktički na hodniku i trkom vodi u boks. U roku nekoliko minuta, odnosno s drugim trudom od kada sam legla na stol, 18.10.2006 u 6.35 rodila sam svoje drugo malo zlato, svog Filipa. Ljepši porod nisam mogla zamisliti niti poželjeti. Jedino nam je falio tata, ali razumijem da stvarno nije bilo mogućnosti da i njega spreme, jer sam i sama jedva stigla do boksa. Osim toga sve je prošlo bez ikakve pripremne rutine, rezanja, pucanja i ja sam već isto popodne bila kao nova. Normalno kad sam rodila odmorna, nakon prospavane noći.