Uf, sada sam se opet svega prisjetila, iako nismo dugodojeći na počecima je bilo katasstrofa, no i u cijelom našem 10 mjesečnom stažu mogla bih na prste jedne ruke prebrojati tjedne da su mi cice bile zdrave, ragade, mastitisi, blisteri-you name it, I had it
a najagore je kaj su me svi gledali kao čudo jer nisam pristala odustati, to mi nije bila alternativa prvih 6 mjeseci a i nadalje sam odoljevala dokle je išlo... ond ame dotukla jedan opaka gripa, totalni umor i cice od kojih je jedna svaki tjedan bila sama u ponudi a druga na liječenju i tako smo prestali...sva sreća nije bilo uopće traumatično za ivana, više za mene

Ege, totalno se prepoznajem u tvom postu! Izdrži!

Na kraju svega ipak sam puna samopouzdanja, sreće i onog rastopljujućeg osjećaja kad se sjetim da ću vjerojatno dojiti još barem jedno dijete, dakle neuspjeh me nije pokolebao