Ja sam mrzila dojenje prvih mjesec dana.
Isfrustrirana boravkom u bolnici, idealizirala sam dane koji nas čekaju kada dođemo doma. MM, naša bebica, ja, dojenje, maženje, zajedničko spavanje...
Umjesto toga dočekala nas je zelena stolica, patronažna koja me uvjeravala da nemam dovoljno mlijeka i nagovarala na "samo jedan obrok (kršitelj koda)a", izdajalica, dudica jer jednostavno više nisam mogla, flašice, šeširići, ragade, mastitis, temperatura, svježe zelje, hipov čaj za dojilje....
A bila sam uvjerena da mi za dojenje treba samo moja volja (a imala sam je jako puno) i moja bebica, te eventualno Rodini leci i broj SOS-a. Jer šta je tako prirodnije i jednostavnije od dojenja?
Scenarij naših podoja je najbolje opisala Ege.
Bilo je prestrašno. On je plakao na jednoj strani sobe od gladi, a ja na drugoj jer sam znala da mora jesti i da mu moram dati, a to je tako opako boljelo.
Ali gore od tih bolova bio je osjećaj neuspjeha.
Svi doje, samo ja ne mogu Kakva sam ja mama??? I zašto se baš meni događaju takve stvari? Da mi je bar netko potiho šapnuo da dojenje ima i tu drugu stranu kroz koju sam prolazila vjerujem da bi mi bilo lakše, jer taj osjećaj nemoći i neuspjeha je prestrašan.

L. je sada malo više od 3 mjeseca, ima 6700 gr, isključivo je dojena beba, oboje uživamo i sada je dojenje ono čemu sam se ja nadala od prvih dana