E ovo je bas tema za nas... pocetak nam je bio jaaaaaako tezak.

Prvo smo bile razdvojene 5 dana (ja na intenzivnoj nakon carskog) za koje vrijeme sam ju dobila jednom (na moje inzistiranje, poviseni ton ... da ne pricam) na dojenje - potpuno neuspjesno naravno. U bolnici katastrofa, izdajala sam se i nadam su joj barem davali to moje mlijeko. Cicu nije uspjela uhvatiti, imala sam uvucene bradavice i tvrde cice prepune mlijeka. Njena mala ustasca to nisu mogla uhvatiti. Kada smo dosli doma pocela sam ju gnjaviti, stavljati na cicu, ona je vristala nije znala uhvatiti. Svako dojenje je bilo veliko maltretiranje, prvenstveno za nju a naravno i za mene. Nakon pola sata gnjavaze, pocela bih se izdajati i davali smo joj flasicu. To je trajalo jedno tjedan dana i BINGO - Anna je napokon uhvatila grif i naucila cicati cicu!

E sada, problemima tu nije bilo kraja. Bolne ragade mi nisu toliko smetale, koliko to sto Anna nikad nije jela istim intenzitetom. Cice su bile ili prepune ili preprazne, uvijek na rubu mastitisa... ma katastrofa. Desnu nije voljela, cesto bi je odbijala, hranila se uglavnom na lijevu. Cesto je bila gladna jer nisu imale dovoljno mlijeka (ajde ju ti sad stavi gladnu spavati kada ti svi govore da joj das formulu!!), nekad pak nije postojao nacin da imam suhu majicu - toliko su curile. I kada su se stvari stabilizirale - paaaa... tek nedavno (a Anna ce za deset dana imati 8 mjeseci). Sada nam je dojenje pocelo biti pravi gust!

I da, nismo posustali niti jednom, Anna je iskljucivo dojena beba do 6 mjeseci a sada ima osim dojenja jedan vocni i jedan povrtni obrok dnevno. Bez podrske to ne bi uspjeli! Jako sam nesretna kada vidim svoje prijateljice koje uglavnom "nemaju mlijeka" i daju formulu. Zakljucila sam da uglavnom tko zeli dojiti, doji i ima mlijeka! A da nije lako - i nije.