ja nisam imala ni baš puno ragada, ni problema sa soorom, ni mastitise, ni išta od toga, ali sam mislila da će me psihički dotuć cjelodnevni i cjelonoćni boravak na cici; ono, fakat su mi dolazili momenti kad sam mislila da ću puknut
točno se sjećam da sam si mislila da bar spadnem u onaj 1 posto žena koje ne mogu dojiti, pa da mi mlijeko, nekim meni znanim čudom, odjednom ne može više van i da se riješim muke
još sam se gore osjećala kad sam vidjela da niš od toga i da, za divno čudo, mlijeko i dalje nadolazi i da sam osuđena da to preživim
dobro, to me je pucalo skroz na početku, možda prvih mjesec, dva, al sjećam se da sam stvarno bila izmrcvarena, napol luda i znam da sam mislila: kak sve ove doje po dve, tri godine, jel rade šta drugo u životu