Ma naravno da se ne ljutim...
I sama sam već pomislila kako bih im trebala dati više vremena, a opet nije mi lako kad ga gledam onako tužnog, nervoznog, revoltiranog - i same tete kažu kako je njemu dosadno i onda, naravno, stalno misli na mamu...
A kad doma i pričamo o vrtiću, on stalno govori - "ne,ne" i niti jednom nije pokazao nikakvu "foru" iz vrtića, kao da ga se baš ništa tamo nije dojmilo.
Problem je i taj što Marko još ne priča, ali ipak bih po njemu vidjela da mu se nešto svidjelo.
Znači, misliš da je to samo prolazna faza i da će sve sjesti na svoje?
Znaš, jedva čekam da se još malo oporavi od bolesti pa da opet krene.
Samo se bojim da ne pati previše i da da se ne naljuti na nas što ga ostavljamo negdje gdje mu očito baš i nije ugodno.