 |
|||
[quote=Zdenka2]apsolutno"a zakaj
Ono sto otprilike osjecam je da vjernici nemaju otvorenu opciju promjene svojih stavova i vrijednosti, niti potpuno slobodnog propitivanja stavova i vrijednosti jer su im pocetni postulati vec zadani. [/quote prvotno napisa
moj odgovor bi mozda bio najblize zdenkinom
pogotovo ovo:
Teško si mogu zamisliti da bi moj sin zamijenio vjeru u kojoj raste s nekom koja mu ne bi mogla biti ni izdaleka tako bliska. Kad bi to učinio bilo bi mi krivo, ali bih prihvatila njegov izbor, pod uvjetom da bi ga učinio kao zrela, odrasla osoba i da ga taj njegov novi izbor ne bi ni na koji način ugrožavao.
bila bih zbunjena
ja sam bila zakleti ateista ali kad sam razdvojila Crkvu od vjere sam kršćanka
najviše o islamu sam doznala od frenda u jednodevnom prepucavanju i islam mi je skroz ok, osim onog djela o obrezivanju, tu nikako ne vidim smisao.
jedan drugi frend je odgojen u katoličkoj familiji, oša na fax, "lutao" po istočnjačkim religijama, i na kraju se "vratio" katoličanstvu i čak se drži one: nema sexa prije braka
dobro bih proučila o kakvoj se vjeri radi i onda odlučila stav: za ili protiv
Ninet, ja ne želim pobijati tvoje iskustvo. Samo želim reći da tvoje iskustvo nije nikakva općenita istina o vjernicima i to ne samo u mom mikrokozmosu nego u vjerničkom svijetu uopće. Ne znam koji je to milje o kojem ti govoriš, ali ja govorim o svijetu intelektualaca u kojem sam odgojena i krećem se, a isto tako i svijetu javnosti. Teolozi i vjernički mislioci su itekako otvoreni i spremni na dijalog i ne čekaju ga nego ga otvaraju i potiču. Možda ti to ne vidiš, jer te ne zanima.
potpisujem
i dodajem da je puuuno lakse ateistu reci nek mi dijete izabere bilo koju vjeru, kad pogledate na konacnicu, filozofiju smisla u ateizmu nasuprot u glavnim monoteistickim religijama, nije bas bezveze da po ateizmu zivota poslije nema, a po religijama ima. hocu reci, nije svejedno mislis li si da si djetetu jednostavno dao izbor i da iskoristi u punini ovaj jedini zivot koji ima ili se grizes ko pas sto si uvjeren da je zbog svojih mladenackih odluka odlutao od zivota vjecnog..... nije nama vjernicima lako
U tom smislu se ne brinem, jer vjerujem da vječni život, ako ga ima, nadilazi bilo kakve mladenačke odluke.
Zapravo, ja mislim da smo svi mi vjernici na neki način. Vjerujemo najprije u neke obične stvari: npr. kad izađemo iz kuće vjerujemo da nam neće cigla pasti na glavu, kad se školujemo vjerujemo da to vodi nekom zvanju, kad radimo - opet vjerujemo da ćemo si osigurati život, a najviše vjerujemo kad podižemo vlastitu djecu po kojoj će naš biološki materijal zbilja vječno živjeti.
E sad, kome vjerujemo, to je drugo pitanje.
pametno pricas,no sto se tice zivota vjecnog, nazalost mladenacke odluke, koliko god nevine po svojoj definiciji bile, vode opet nekim drugim odlukama pa sve dalje i dalje od BogaU tom smislu se ne brinem, jer vjerujem da vječni život, ako ga ima, nadilazi bilo kakve mladenačke odluke.
Zapravo, ja mislim da smo svi mi vjernici na neki način. Vjerujemo najprije u neke obične stvari: npr. kad izađemo iz kuće vjerujemo da nam neće cigla pasti na glavu, kad se školujemo vjerujemo da to vodi nekom zvanju, kad radimo - opet vjerujemo da ćemo si osigurati život, a najviše vjerujemo kad podižemo vlastitu djecu po kojoj će naš biološki materijal zbilja vječno živjeti.
E sad, kome vjerujemo, to je drugo pitanje.. tako da to majci vjernici nije lako gledati niti tome ne prigovoriti, to je sve sto sam htjela reci.
Ja se otprilike pronalazim u postovima ninet, Lee, a zakaj, kloklo i cura koje slicno razmisljaju. Vidim Lea se deklarirala kao vjernik. I mislim kao i ona, gdje god vlada ljubav, nema mjesta za iskljucivost.
Hana Sara, bilo bi lijepo da se ogradis pa da kazes da ti MISLIS kako je nekome nesto lakse ili teze....Nije mi bas jasno ovo tvoje o izborima, punini zivota itd. O kakvim izborima pricamo ako nekoga od malena usmjeravamo prema necemu?? Roditeljskim izborima! Pricamo o roditeljskim izborima i uvjerenjima.
meni osobno nije nimalo cudno kad se netko odluci na to da predje iz religije u religiju, predje iz religije u "nereligiozno stanje" ili prijedje iz ateizma u religiju. To bi valjda znacilo da covjek raste, razvija se, misli, izlazi iz okvira nametnutih roditeljskim izborom.
Sto se tice nekog generalnog zakljucka, super mi je ova recenica koju je Klia napisala; vjecni zivot, ako ga ima, nadilazi bilo kakve mladenacke odluke, trenutna "zastranjenja s puta", prelazenje iz religije u religiju itd.
Ja sam se apsolutno distancirala od religije u kojoj sam odrastala kako bi "pronasla sebe". Jos od srednje skole je to tako. Moja djeca odrastaju u takozvanom mijesanom braku.Odgajam ih po nekim principima koje iznosi Kloklo, ja i muz se maksimalno drzimo po strani i nastojat cemo ih podrzati u tome da slijede svoje vlastite ideje, stvaraju vlastite zakljucke.
mnogo toga sto se tice nase djece je na nasim izborima, zar ne?O kakvim izborima pricamo ako nekoga od malena usmjeravamo prema necemu?? Roditeljskim izborima! Pricamo o roditeljskim izborima i uvjerenjima.
pa po nasem izboru ih cijepimo ili ne, po nasem izboru ih lijecimo, stavljamo u autosjedalicu, jer smatramo da su tako sigurna u voznji, saljemo u vrtic i skolu, odgajamo ih kako mislimo da je ispravno....tako ih i krstimo, po nasem izboru jer mislimo da to ispravno....i ostalo....
ako ja vjerujem u nesto, i to je dio mene, dio mog zuivota onda je to dio i zivota mog djeteta, i naravno da ce ga voditi sa sobom u crkvu, ako ja unju idem...ili ga necu voditi ako ne idem (opet roditeljski izbor, zar ne?)....
Slažem se sa Zrinkom. Pa mi odgajamo djecu i u ostalim stvarima, pa tako i u vjeri. Ne razumijem tu silnu bojazan od toga da ćemo im prenijeti nešto naše. Kad ih učimo bilo čemu, kad usmjeravamo njihovo ponašanje, reakcije itd., mi im dajemo nešto naše. Dajemo im svoj jezik, oblikujemo njihovo znanje svojim znanjem, onim što mi jesmo... ne razumijem zašto ne bi tako bilo i sa svjetonazorom. Ja dajem ono što imam, a moj sin neka to promišlja i prorađuje kako bude želio. Najgorom opcijom smatram upravo to da djetetu ne pružim nikakav svjetonazor nego da on baulja od nemila do nedraga dok ne dođe k sebi. Dugo sam godina radila sa studentskom populacijom i primijetila da upravo takvi, koji od roditelja nisu dobili nikakve smjernice, najviše lutaju "tražeći sebe" Bog zna gdje.
Naravno, svakom svoja opcija, to jest mislim da je u redu da svatko odgaja dijete u svom svjetonazoru.
Ne znam kako drugi, ali ja vjeru ne doživljavam kao neku stegu ili naputak po kojem moram živjeti, jer bih u protivnom razočarala cijeli kršćanski rod.vjernici nemaju otvorenu opciju promjene svojih stavova i vrijednosti, niti potpuno slobodnog propitivanja stavova i vrijednosti jer su im pocetni postulati vec zadani. I onda se ja nekad ustrucavam, u nekim temama (ne svim, ali u nekima koje su meni bitne) iznijeti otvoreno svoje stavove
Živeći svoja uvjerenja po načelima deset zapovjedi ne živim u vječnom strahu od kazne, niti očekujem blagoslov što sam pomogla onome komu sam trebala. Trudim se biti moralna i odgovorna osoba. Trudim se razmišljati pozitivno i graditi čvrste međuljudske odnose, umjesto ih narušavati netrpeljivošću ili ružnom riječi. Trudim se biti čovjek čovjeku. Trudim se biti prijatelj komu god moja prijateljska ruka treba. Ne mrzim neprijatelja, jer mislim da se i on ponijeo u danom trenutku kako je najbolje znao. Nekad je teško razmišljati tako o onomu tko nam čini loše, ali trudim se.
I vi svi, dobri ljudi na ovom forumu radite slično. Jedina razlika između dobrog čovjeka koji se smatra vjernikom i dobrog čovjeka koji je ateist je što se onaj prvi moli Bogu. Ja ne vidim niti ograničenja niti naputaka, niti tema o kojima ja s nekim ateistom ne bih mogla razgovarati. Osim o vjerskim opredjeljenjima, jer se utoliko ralikujemo.
Redoviti odlazak na sv. misu nedjeljom je vjernička obaveza kao i što je dojenje obaveza majke prema tek rođenom čedu. Nije manje vjernik onaj koji je povremeno ili često zanemario tu obavezu, kao što ni majka koja dijete ne doji (nema veze zašto) nije manje majka od one druge. Ono što svatko od njih tim činom propušta doživjet će u nekom, osobnom vidu poslijedice, a ne kazne. Toliko o zadanim postulatima.
Ja osobno nisam, niti bih učinila prekid trudnoće. Ne jer crkva i vjera tako propovijedaju, već ja tako osjećam u dubini svoje duše.
Sa mnom se o tome može razgovarati jednako kao i s ateistom koji razmišlja na taj način. Ja samo po pitanju toga imam takav stav.
Ako bi dijete jednog dana odlučilo promijeniti svoju vjeru, vjerojatno niti vjera u obitelji u kojoj je proveo život nije bila tako jaka. Dovoljno jaka da usadi temelje na kojima će počivati taj novi život koji se, pak, pronašao u drugoj vjeri.
O tom stupnju jačine vjere pretpostavljam da ovisi i razočarenje roditelja.
Sve gore napisano je isključivo moje mišljenje
Ja sam odmalena usmjeravana samo u jednom pravcu (barem što se vjere tiče), mom ocu bila bi najgora kazna da sam se udala za pripadnika druge vjere...
Pa ipak, unatoč takvom odgoju i privrženosti običajima jedne vjere apsolutno sam izgradila svoj stav o Bogu, vjeri uopće, dobru i zlu.
Danas imam jedan svoj stav i malo je čudan. Poštujem običaje svoje vjere koji su mi dragi, izuzetno su mi zanimljivi običaji drugih vjera i pogledam svaki dokumentarac, čak i prijenose drugih misa na TV-u.
S druge strane - smeta me oprijedjeljenost i podijeljenost na bilo kakve vjerske pripadnosti, osobito kada ta podijeljenost dovodi do mržnje i ratova.
Iz tog razloga djelujem, ustvari, kao ateista. Jedina razlika je ta što ja vjerujem u Boga, odnosno u neke dimenzije života koji se nastavlja na neki drugi način...
Recimo da smatram kako postoji nešto, ali isto tako smatram da su svi ljudi na kugli zemaljskoj potpuno isti i da nas sve čeka isto - ma šta god bilo. Ili ćemo svi umrijeti i ništa nakon toga neće biti ili ćemo svi prijeći u neku drugu dimenziju, a to svakako neće imati veze sa vjerom kojoj smo pripadali nego sa načinom života koji smo odživjeli...
Kod moje djece samo mi je važno da ne postanu kriminalci, narkomani, manijaci i ljudi koji ne znaju misliti svojom glavom.
Želim da budu pošteni ljudi, promjena vjere možda mi nebi bila baš draga, isto kao ni odabir istospolnog partnera u životu - no te kategorije definitivno spadaju u nešto što mogu istolerirati i gdje im nikada ne bih okrenula leđa.
Re: kako bi se osjećali da vam dijete konvertira?
prvo, njeni roditelji su ateisti iz furke ili iz uvjerenja? zašto su tako ograničeni? a vjerojatno se furaju da su slobodni ili odterećeni. neka me ne shvate krivo ateisti da sam protiv njihtj. da promjeni svoju vjersku pripadnost?
da li bi vam bio šok?
da li bi pokušali to spriječit?
da li bi vam bilo svejedno?
da li bi i sami pokušali upoznat taj "novi svijet" vašeg djeteta?
moja poznaica(roditelji ateisti) se ,nakon višemjesečnog boravka na Tibetu,odlučila da pristupi budističkoj vjeri.
Njeni roditelji su bili šokirani i nikako se ne mogu pomirit s tim i prave joj velike probleme
nisu joj dali šansu ni da ima pokuša objasnit svoje porive i ciljeve i želje i ...
mislim da je to pitanje pojedinca, koliko je otvoren ili tolerantan. a onda konvertiranje ili pronalaženje vjere ili neki drugi smjer uopće nije bitno
ja sam u doba mladosti govorila da sam ateist; bila sam puna pobunjeničkog duha; ali uvijek puna znatiželje pa sam čitala svašta i voljela razmišljati o svemu i o tome lamentirati
tema vjere je uvijek osjetljiva jer je to nešto sasvim privatno i initmno
uvijek sam naglašavala da je crkva institucija, čine ju ljudi, a vjera je nešto drugo
krštena jesam, krstila sam i svoju djecu
razgovaramo o svemu
volim ljude i volim upoznavati raznolikosti - to obogaćuje i mene
sa punim poštovanjem prilazim drugima i to očekujem od drugih (ako toga nema, maknem se - ima puno drugih divnih ljudi)
znači, moju odgovori:
ne bi mi bio šok; ne bi pokušala spriječiti, razgovarali bi i voljela bih saznati što više o tome novome
a što se tiče budizma, hare krišna - to dosta mladih prođe kao jednu fazu recimo simpatiziranja (sve se čini vrlo jednostavno, dobiješ točno to što si zaslužio; da ne ulazimo dalje)
to što se netko razočarao u tome, potrošio sve - ne mora biti da netko drugi neće sebe stavrno sebe naći
da ne banaliziram, ali netko to može imati i kao fazu istraživanja, odrastanja - punk faza, šišanje
ček, domi se probudio
Re: kako bi se osjećali da vam dijete konvertira?
Pa ovo govori dovoljno.Djevojka se pronašla u nečemu drugom od onoga što je učila od roditelja,zar ne?Nekoliko mjeseci je trajao taj njen put ka novoj vjeri.Ponekad bez obzira na odgoj,na učenje djeca izaberu svoj put koji je nerijetko upravo suprotan onomu što je donio iz roditeljske kuće.Imam poznanicu koje su se roditelji odrekli iz razloga sličnog ovomu o kojem govori WM.O udaji za pripadnika druge vjere.Ne razgovaraju 15 godina,još baka i djed nisu vidjeli unučad
moja poznaica(roditelji ateisti) se ,nakon višemjesečnog boravka na Tibetu,odlučila da pristupi budističkoj vjeri.
Njeni roditelji su bili šokirani i nikako se ne mogu pomirit s tim i prave joj velike probleme
nisu joj dali šansu ni da ima pokuša objasnit svoje porive i ciljeve i želje i ...
Zato je moje mišljenje da bih prihvatila odluku djeteta(koje tad već ne bi bilo dijete) i pomirila se s tim.
Re: kako bi se osjećali da vam dijete konvertira?
da li bi vam bio šok? - ne
da li bi pokušali to spriječit? - sprijecit ne, trazit objasnjenje radi vjerskog preobrazaja - da
da li bi vam bilo svejedno? - vise/manje, pod uvjetom da i dalje dolazi na bozicni rucak
da li bi i sami pokušali upoznat taj "novi svijet" vašeg djeteta? - naravno, sto ne znaci da bih prigrlila tu vjeru kao svoju, ali bih je definitivno nastojala upoznati. i cijeniti.
Zdenka, slazem se da je najgore ne pruzati djetetu nikakav svjetonazor i pustiti ga da "baulja" od nemila do netraga. Ali, svjetonazor i religija nije isto. Neke stvari kao sto su ljubav, postovanje, samopostovanje itd. trebale bi biti univerzalne. Svi bi trebali odrastati vodjeni pozitivnim idejama, bez obzira jesu li pripadnici neke religijske skupine.
Vjerovanje u ????? ne mora nuzno znaciti i pripadanje nekoj religijskoj skupini. ustvari, malo me i rastuzuju te stroge podjele na ovo i ono...pa ispada da onaj tko vjeruje, ali se ne deklarira kao nesto i nije neki vjernik.
Meni ovo o pitanju izbora malo "teze" pada jer mi je pitanje vjere nesto jako osobno, nesto sto dolazi iz samog duha svakoga od nas. I jednostavno mi se cini "previse" svoja iskustva i svoje ideje o vjeri prelijevati u djecu. Zato sto vjerujem da svatko ima svoj put...svatko mora pronaci sebe. I super je kad se netko pronadje u onome u cemu su se pronasli i njegovi roditelji. Ali, puno njih se nikad ne uspije oduprijeti idejama nametnutima kroz djetinjstvo, puno njih radi toga nikad niti ne pronadje sebe u punom smislu. Meni je npr. trebalo jako dugo dok nisam prestala imati griznju savjesti jer sam odlucila odbaciti nesto u cemu sam odrasla. Nesto sto je prakticki teklo kroz moju krv. (ili sam ja barem tada mislila da je tako)
Ovo nisu bas tako jednostavne teme, a neki drugi izbori tipa stavljanje u autosjedalicu, cijepljenje ili ne itd. su nesto sto ne utjece tako "dubinski" na covjeka kao sto utjece pokusaj vodjenja druge osobe nasim vlastitim zivotnim putem.
Nadam se da se nitko nece naci uvrijedjen, ogradjujem se da je ovo moje i samo moje shvacanje vjerovanja i slobode izbora vezano za temu.
ovako nekako:
[quote=zrinka]dijelim zdenkino i zrinkino mišljenjeapsolutno
Ono sto otprilike osjecam je da vjernici nemaju otvorenu opciju promjene svojih stavova i vrijednosti, niti potpuno slobodnog propitivanja stavova i vrijednosti jer su im pocetni postulati vec zadani. [/quote prvotno napisa
za mene lično
vjera počinje tamo, gdje "propisna matrica ponašanja" prestaje biti okov oko vrata i nesnosno teško breme
i postaje buket savjeta ispunjenih božanskom ljubavlju
Ninet, ja ne želim pobijati tvoje iskustvo. Samo želim reći da tvoje iskustvo nije nikakva općenita istina o vjernicima i to ne samo u mom mikrokozmosu nego u vjerničkom svijetu uopće. Ne znam koji je to milje o kojem ti govoriš, ali ja govorim o svijetu intelektualaca u kojem sam odgojena i krećem se, a isto tako i svijetu javnosti. Teolozi i vjernički mislioci su itekako otvoreni i spremni na dijalog i ne čekaju ga nego ga otvaraju i potiču. Možda ti to ne vidiš, jer te ne zanima.
Toliko o otvorenosti i spremnosti na dijalog u svijetu intelektualaca, mislioca i teologa....
No necemo dalje, otici cemo gdje ne treba...
već sam potpisala zdenku, kad je rekla da je primjetila da se vjernici puno preispituju,ali nisam rekla da sam ja upoznala jako malo "pristupačnih" vjernika :/
(uz to moram priznati da se možda ja razilazim s drugima u percepciji ličnosti vjernika :/ )
Nekad imamaosjećaj da mi se u startupokušava stavit do znanja:pazi ja sam vjernik!
a ja onda u startu kontamA ŠTA! sebi si nisi meni!
i jako mi smeta uzimanje za pravo analzirati postupke ljudi kojima vjera nije bliža strana kroz prizmu vjere.
(ja to radim isključivo kad mi neko postavi pitanje iz oblasti islama)
I još nešto,što se vjerskih službenika tiče:
ja se stidim i povraća mi se na 80% islamskih vjerskih službenika u svjetu i na 90%(možda i malo jače) u Bosni
i što je najgore, slomiše se oko borbe za dijalog sa predstavnicima drugih religija baš oni koji nemaju pojma
ja nekako ne mogu vjerovati da zaista tako mislite.dijelim zdenkino i zrinkino mišljenjeapsolutnoJa sam se osvjedočila da nitko toliko ne propituje stavove i vrijednosti kao vjernici.
ako kazete da su i mnogi vjernici spremni propitivati svoje stavove i vrijednosti, to prihvacam, i s tim se slazem.
(znam da sam gore napisala da to nije potpuno slobodno propitivanje, i u nekom smislu zaista nije - jer zakljucci tog propitivanja ne bi smjeli biti u kontradikciji s temeljnim dogmama vjere - zar ne? mozda sam u krivu. u svakom slucaju, o ovome sto pisem u zagradama mozemo raspravljati i ne slagati se.)
ali, ako kazete da ste se 'osvjedocile' da nitko kao vjernici ne propituje svoje stavove i vrijednosti - onda ipak radite logicku gresku. ne mozete na temelju svoje okoline reci da ste se osvjedocile i predstaviti to kao generalni stav. I diskriminirajuce je reci da vjernici propituju, razmisljaju, razmatraju... vise od nevjernika.
previse cijenim intelekt i zdenke2 i zrinke da bih pustila da ovakva vasa izjava prodje bez reakcije i razjasnjenja
taman htjedoh odgovorit, kad ono ...
jao, jao, sorry wmtaman htjedoh odgovorit, kad ono ...
i tebe cijenim.
iako priznajem, tebe dozivljavam drukcije nego zdenku i zrinku. ti si mi vrlo vrlo zanimljiva, ali se cesto ne pronalazim skroz u tvojim razmisljanjima, mislim da smo prilicno razlicite.
dok bih zdenku i zrinku u vecini tema mogla potpisivati
ma sve je cool 8)
ja bih tebe mogla često potpisat
wm, daj ipak odgovori, moze?
japwm, daj ipak odgovori, moze?
a zakaj,
pa vjera nije svrsena stvar, vjera nije slijepa, vjera je ziva stvar, koju bi svaki vjernik trebao preispitivati, razmisljati i stalno nanovo graditi.....a dogma nisu kavezi koji te zatvaraju, to je vise kao okviri, kao otvoreni prozori iza koji ipak ulazimo u nesto trascentendalno, nesto sad meni u ovom trenutku tesko objasnjivom, pogotovo na forumu......
koliko se Krist promisljao o svojoj vjeri u pustinji, a On je sin Bozji, a mi, recimo to tako, imamo i sluzbeno vrijeme promisljaja - 40 dana korizme.....
o njoj, o vjeri, stalno se promislja, jer vjernici ne bi trebali biti neki slijepci koji slijepo idu za nekim, ne, bas dapace, trebali bi biti budni, svjesni, i stalbo se pitati jel to put kojim ja idem, moj put i zasto.....
već sam djelomično odgovorila u mojim prethodnim postovima, ali ću samo dodati da se kod mene radi o jako malom broju vjernika.ja nekako ne mogu vjerovati da zaista tako mislite.dijelim zdenkino i zrinkino mišljenjeapsolutnoJa sam se osvjedočila da nitko toliko ne propituje stavove i vrijednosti kao vjernici.
ako kazete da su i mnogi vjernici spremni propitivati svoje stavove i vrijednosti, to prihvacam, i s tim se slazem.
(znam da sam gore napisala da to nije potpuno slobodno propitivanje, i u nekom smislu zaista nije - jer zakljucci tog propitivanja ne bi smjeli biti u kontradikciji s temeljnim dogmama vjere - zar ne? mozda sam u krivu. u svakom slucaju, o ovome sto pisem u zagradama mozemo raspravljati i ne slagati se.)
ali, ako kazete da ste se 'osvjedocile' da nitko kao vjernici ne propituje svoje stavove i vrijednosti - onda ipak radite logicku gresku. ne mozete na temelju svoje okoline reci da ste se osvjedocile i predstaviti to kao generalni stav. I diskriminirajuce je reci da vjernici propituju, razmisljaju, razmatraju... vise od nevjernika.
previse cijenim intelekt i zdenke2 i zrinke da bih pustila da ovakva vasa izjava prodje bez reakcije i razjasnjenja
Kod Zdenke, čini mi se,to se odnosi na veliku grupu ljudi vjernika u njenoj okolini.
Ja sam od vjernika doživjela najveći stepen autokritičnosti iželje za ljubavlju i harmonijom sa drugim ljudima, ali isto tako sam od vjernika doživjela i najveću uvredu svog života,tako da imam veliku potrebu da se "izvučem" iz globalizacije unutar bilo koje grupacije.
htjela bih jos reci da su moja razmisljanja jako slicna zoraninima.
mozda zato sto imamo tu slicnu biografsku crticu: odgajane kao vjernici, a zatim se 'odmetnule' i dugo imale griznju savjesti zbog toga.
upravo zato se slazem s njenim misljenjem da je vjera vrlo individualna i privatna stvar, i da zapravo svatko mora sam pronaci svoj put, pa makar odlucio ostati na tragu onog sto je naucio od roditelja. i to mora biti osobna odluka.
ne slazem se sa stavom 'Ako moje dijete konvertira/prestane vjerovati - znaci da nije u meni vidjelo dovoljno cvrstu i autenticnu vjeru'. Vjera se ne nasljedjuje samo od roditelja. Vjera se moze pronaci u crkvi, na vjeronauku, u knjigama, promatranjem svijeta. Isto tako se u crkvi, na vjeronauku, citanjem, razmisljanjem i promatranjem svijeta moze zakljuciti da ne vjerujemo, ili da vjerujemo u nesto drugo/drukcije.
I jos bih htjela nesto dodati: znam da je ovo vrlo osjetljivo podrucje, i kad pisem svoje stavove i razmisljanja trudim se napisti ih tako da ne mogu nikog povrijediti, i da pokazem postovanje prema svacijem osobnom izboru. Ako mi ipak pobjegne neka neprilicna rijec ili misao - upozorite me, ali znajte da u tome nema zlobe
da, wm, na to sam mislila.
zrinka, ja shvacam ovo sto pises. samo se ne slazem da samo vjernici, ili vjernici vise od drugih preispituju svoje putove. I (neki) ljudi koji nisu vjernici skloni su stalno iznova preispitivati svoje odluke, izbore, vrijednosti, svoj zivotni put.
I ja se potpuno slažem sa ove tri.dijelim zdenkino i zrinkino mišljenjeapsolutnoJa sam se osvjedočila da nitko toliko ne propituje stavove i vrijednosti kao vjernici.
Ja mislim da je i preispitivanje, kritičko razmišljanje o kojem se priča toliko duboko koliko je čovjek dubok. A u svakoj vjeri ima "dubokih", ali bome i dobar broj onih "plitkih" i ratobornih, a koji bez mnogo preispitivanja brane samo naučene "standarde" vjere..
Recimo da nije snobizam tvrditi da se senzibilniji i slojevitiji ljudi češće nalaze u redovima intelektualaca, pa naša percepcija vjere i vjernika uvelike ovisi o miljeu u kojem se krećemo. Dublji ljudi, vjernici ili ateisti su gotov uvijek znatiželjni, spremni na dijalog i , zašto ne, čak i kompromis.
Iako se suštinski osjećam vjernicom, ja svoju djecu ne učim molitve, niti se ja "formalnim" molitvama ne osjećam nešto bliska Bogu. Zasad ih ne vodim u crkvu. Nastojim im pokazivati kako nešto vidjeti lijepim ili učiniti dobrim, bez mnogo uplitaja Svetog Trojstva i križa zasad..nešto poput pokazivanja djelovanja za neznalice
Zrinka, Isusovo promisljanje u pustinji mi i nema bas neke veze s dogmama. Zar nije bas Isus vazio za "odmetnika" svog vremena i svoje religije, koji se odupirao pisanim zakonima gdje god je stigao? Cak bi se usudila reci odupirao im se svim srcem.
Ako je dogma okvir, znaci okvir nam je zadan. I tu se ja gubim jer gdje god ima okvira prestaje sloboda razmisljanja. Jako mi je problematicno ovo razmisljanje "u okvirima".
Slazem se da se svatko moze nadogradjivati, preispitivati i uciti. Ali, ako je to opet u okvirima, gdje je onda smisao? Znaci, smijemo se nadogradjivati, ali ne prelaziti granice koje nam je netko drugi zadao?
Meni je Isus simbol bozanskog duha, neceg bezvremenskog, neceg iskonskog...kao sto su to i neki drugi "proroci", nekih drugih religija....ali sve dalje od toga mi je suvisno jer se najezim cim cujem rijec dogma.
Nisam mislila biti isključiva, možda sam doista počinila logičku pogrešku. Možda sam se pretvrdo izrazila, ali moje polazište nije isključivost, nikako. Za iskreno reć, taj moj tvrdi izričaj kad se radi o vjeri, je neka vrsta obrambenog mehanizma, jer sam već previše navikla da se nas vjernike mlati etiketama i predrasuda sa svih strana, pa se nekad i ja previše "propinjem".
Dakle, moje mišljenje nije da samo vjernici propituju svijet oko sebe, naravno. Moje je mišljenje da vjernici to čine po defaultu, jer su to ljudi kojima je duhovnost vrlo bitna i koji, recimo to tako, sve u sebi i oko sebe nužno gledaju sub specie aeternitatis. Evo, to smatram nekom prednošću vjere.
Drugo, ne mislim da ljudi koji nisu vjernici ne propituju sebe i svijet oko sebe, naprotiv, znam mnoge koji to čine i to na način koji je i za mene zanimljiv, u mnogome i prihvatljiv. Osim toga, stvari se i miješaju, duhovnost našeg vremena nije više tako jednostavna. Primjer: MM je prije par godina proboravio određeno duže vrijeme na Tibetu i to ful na Tibetu, po selima, po hramovima itd., ne turistički. To je bila, mogu reći, prekretnica u njegovom životu, jer se on nakon toga nekako iznutra promijenio. Tibet mu je postao jako važan u duhovnom smislu - način razmišljanja, stav prema okolini, prirodi, seb.... Ali, on je tim svojim novim duhovnim saznanjima obogatio svoje kršćanstvo, nije postao budist. Samo je stavio još blaga u svoju, već punu košaru. Eto, tako nekako priželjkujem da bude i sa mojim sinom, sa svime što će on promišljati kao odrasla osoba.
Slažem se s onim što piše a zakaj o osobnoj odluci, jer, bez obzira na odgoj, vjera odrasle osobe uvijek jest i mora biti osobni izbor i odluka. Ali, odgoj je vrlo dobra podloga za to. Ja gledam oko sebe i vidim među svojim prijateljima u zrelim godinama veliku pomutnju upravo kod onih koji nisu dobili neko sidrište u djetinjstvu. Mnogima od njih prolazi život, a da nekako nisu zaokružili sebe, pa lutaju od ove do one pomodnosti. To ne bih htjela za svog sina, da se troši u nekim efemernostima. Ja primjećujem da se dobro razumijem s vjernicima drugih vjera, jer mi zapravo slično gledamo na svijet. Nalazim mnogo suglasnosti s onim što piše WM, iako je ona druge vjere i običaja. Pa ako se i moj sin okrene prema nekoj drugoj vjeri, mislim da će i s njim biti tako. (Ali kako ga je krenulo još bi mi mogao postati svećenik, a to ne bih htjela, jedini mi je!)
I slažem se s onim što kaže Virgo, o "plitkim" vjernicima, ali to je već drugo pitanje, jer ja mislim da oni koji se zadržavaju samo na površini, to jest običajima i vanjskim obredima i nisu vjernici.
White musk, Zdenka i Zrinka, ja jako volim citati vase postove i cijenim vase virtualne osobe (kao i Zrinkinu verziju "uzivo"
ali zdenka, to sidrište ne mora biti vjera.
Roditeljski izbori prestaju otprilike onoga trenutka kad dijete počne samo razmišljati - negdje oko 3. godine.
Zdenka, super mi je to sto pises za muza. Meni su takve price potvrda onoga u sto ja cvrsto vjerujem: vjera u svakome od nas tece s istog duhovnog izvora, a sve ovo izvana je samo drugaciji izricaj. Ja sam jednako lijepe i snazne poruke pronasla u Bibliji, nista manje snazne nego citajuci npr. Kuran ili Bhagavat gitu.
Ms.Ivy, naravno da ne mora. Ne dajem recepte za tuđi život, Bože sačuvaj! Ali jest za mene i jest u odgoju mog sina. Jedno od sidrišta, da budem preciznija.
U jednom trenutku diskusije postavila se teza da se djeci ne bi trebala "nametati" svoja vjera nego ih ostavljati u slobodi, da izaberu ono što hoće. (Tako definirana sloboda, iz mog kuta razmišljanja je više neka praznina.) Moje je mišljenje da u odgoju nema ništa prirodnije nego tradirati svoj svjetonazor djeci, da im to bude neki fundament, bolje rečeno polazište odakle kreću svojim putem. Pa, kada roditelji ne bi prenosili sve od sebe svojoj djeci ne bi uopće na svijetu postojale civilizacije nego bi svaka generacija polazila od nule. Već sam rekla i ponavljam: svatko daje ono što ima.
uvijek uvijek mozes slobodno razmisljati!
pa nije pripadanje vjere - pripadanje staljinistickom rezimu
ali, bitna je ova recenica, receno ukratko :
''Dogmatska'' dimenzija vjere znak je čovjekove slobode, u onoj mjeri u kojoj se odlučuje za Boga.
Zrinka, daj molim te malo mi detaljnije objasni tu recenicu.
Dogmatska dimenzija vjere je, jednostavno receno, skup pravila ponasanja i tvrdnji koje se ne trebaju, tj. smiju dovoditi u pitanje.
Covjek koji se odluci za Boga, moze tu odluku donijeti i zivjeti, neovisno o dogmatskoj dimenziji vjere.
Znaci dogma nema veze s odlukom o zivljenju "vjere". (stavljam pod navodnike jer ne znam koju rijec da upotrijebim umjesto rijeci vjera, mislim na zivljenje tih univerzalnih principa ljubavi, mira, postovanja itd. koje su zajednicke svima nama)
Ako dogma nema veze sa zivljenjem vjere, kako onda mozemo reci da, sto se covjek vise odluci za Boga, slobodniji je u dogmatskim okvirima?
Sve čitam i dvojim jel' se uključit' ili ne. Samo moje mišljenje:
Imam puno povjerenje u svoje dijete da će, ako svoje nazore pronađe s time sukladne, prigrliti religiju koja će ga duhovno ispunjavati. Nemam niti trunke dvojbe da će odabrati pravu stvar jer ga neću ni na što siliti, a sva tumačenja ću mu dati koliko god nepristrano budem mogao. Uzdajem se u njegov dobar izbor jer se i kod drugih važnih stvari već pokazao razboritim, a svojoj sujeti neću dati blizu jer sam s time već otprije raščistio. Na teži način.
Sto se tice usporedjivanja s rezimom
A i ne radi se samo o rezimu tu na zemlji. I u duhovnom svijetu se propagira taj sistem nagrada i kaznjavanja, ako napravis taj i taj grijeh stici ce te ta i ta kazna itd.
Znaci, sistem kao i svaki drugi.
Ma, Zorana, pa to su priče za malu djecu. Ne radi se o sustavu nagrade i kazne nego o odabiru dobra ili zla. Ali, raspravom o tome već se jako udaljujemo od teme. Teško da ovdje možemo ulaziti u teološke rasprave. Za tu svrhu bolje je posegnuti za odgovarajućom literaturom, koga zanima, naravno.A i ne radi se samo o rezimu tu na zemlji. I u duhovnom svijetu se propagira taj sistem nagrada i kaznjavanja, ako napravis taj i taj grijeh stici ce te ta i ta kazna itd.
Znaci, sistem kao i svaki drugi.
Price za malu djecu ili ne.....spominjanje muka paklenih, sami koncept raja, pakla, cistilista, postojanje npr. sedam smrtnih grijeha, ideja ispovijedi, molitva za oprost, sakramenti, deset zapovijedi, to su sve dijelovi jednog religijskog koncepta. I bez obzira sto se mogu na prvi pogled uciniti "povrsinskim" oni postoje. Naravno da se iza svega krije prica o izboru izmedju dobra i zla, iza svega toga se krije nesto "dublje". Pa se tu onda opet dolazi do tih cuvenih izbora u zadanim okvirima koji ako se prekorace........Ja sam se dosta zabavljala s literaturom o ovoj "problematici". I to mi je sve skupa jako zanimljivo, inace se ne bi ni ukljucivala.....slazem se da smo se jako udaljili od teme.
Hm...ja bih drukcije okrenula stvari....pakao nikako nije prica za malu djecu. Borba izmedju dobra i zla bi trebala biti....
Imala sam ja baku...vjernicu. Ta mi je znala utjerati strah u kosti paklom i sotonom...a strah mi nije dobra premisa za kasniju duboku vjeru, osobito onu s duhovnim aspektom i promisljanjem.......A valjda zena nije bila na duhovnom stupnju da pakao i raj de-metaforizira u zlo i dobro....kao u bajkama npr...
I tako saj ja borbu dobra i zla perfektno apsolvirala zahvaljujuci H.C Andersenu.
A Sotona me otjerao u socijalizam...
[quote="brane"]Iskreno, najiskrenije ja mislim da nije vjernik onaj koji se boji Boga i njegovog konačnog suda i da je danas poimanje vjere put do samospoznaje, i poistovjećivanje vjere sa ljubavlju koja prožima cijeli svijet, i stvara ga. Te da je taj strah ostao negdje u povjesti a i nerazumjevanju svih onih koji na taj način shvaćaju vjeru, bilo da se radilo o kršćanstvu, islamu, budizmu... te ostalim raligijama.
Bog je za vjernika onaj koji pokreće svaku stanicu našeg tijela i ona energiija koja je iscjeljujuća, a ne razarajuća.
Sud su izmislili ljudi kako bi se postacili neki moralni zakoni koje ionako danas mnogi ne poštuju.
I ovo srce koje tebe vodi u prosuđivanju i razumjevanju svojih moralnih dvojbi i bilo kojih postupaka, ako je ispunjeno ljubavlju isto je srce kao i moje a ja apsolutno vjerujem da je energija koja me prožima ona energija koja je nekad davno pokrenula svemir i stvorila Zemlju, energija koju ja kao vjernik zovem Bogom.
Lea
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom