 |
|||
znammommy_plesačica prvotno napisa
Ni moj prijašnji post nije pisan zlonamjerno:
definitvno, ovo stoji!Uvijek ću se zalagati za kritičko razmišljanje i ne slažem se s tobom da se mana može naći u svemu ako se baš traži.
sad kad sam pročitala( i skontala),slažem se, a pogotovo kad sam pročitala onu svoju glupost
da se u svemu može naći mana
ovaj kvotani smjalić mi je "pobjegao",zaboravila sam ga obrisat
ha, vec smo dvije.
ja inace ne razumijem bas ni to poistovjecivanje vjere, uvjerenja, ljubavi svjetonazora... a s druge strane apsolutno razlikovanje vjere i religioznosti?
po meni, vjernik je osoba koja u neke dogme (koje mogu biti zadane nekom religijom - pa je ta osoba onda religiozna, ili ih moze osoba sama sebi zadati) vjeruje neovisno o razumu, iskustvu, dokazima, ponekad cak i usuprot razumu i dokazima. Takva je npr. vjera katolika u bezgresno zacece, u uskrsnuce i zivot vjecni. To nisu efemerne stvari, vjera u ovo navedeno je kljucna za katolicanstvo, ako sam ga ja iole dobro razumjela (a to ce Zdenka2 znati reci).
Ja takvu vjeru nemam. Mene u zivotu ne vodi vjera, nego sumnja u sve i sva. Ali to ne znaci da nemam uvjerenja - jednostavno, smatram da su neke misli, ideje, stavovi istiniti (bar dok se ne pokaze da nisu
Inace bi ti nadimak bio "eto zato i tacka"ha, vec smo dvije.
ja inace ne razumijem bas ni to poistovjecivanje vjere, uvjerenja, ljubavi svjetonazora... a s druge strane apsolutno razlikovanje vjere i religioznosti?
po meni, vjernik je osoba koja u neke dogme (koje mogu biti zadane nekom religijom - pa je ta osoba onda religiozna, ili ih moze osoba sama sebi zadati) vjeruje neovisno o razumu, iskustvu, dokazima, ponekad cak i usuprot razumu i dokazima. Takva je npr. vjera katolika u bezgresno zacece, u uskrsnuce i zivot vjecni. To nisu efemerne stvari, vjera u ovo navedeno je kljucna za katolicanstvo, ako sam ga ja iole dobro razumjela (a to ce Zdenka2 znati reci).
Ja takvu vjeru nemam. Mene u zivotu ne vodi vjera, nego sumnja u sve i sva. Ali to ne znaci da nemam uvjerenja - jednostavno, smatram da su neke misli, ideje, stavovi istiniti (bar dok se ne pokaze da nisu
Mommyp, dobro si primijetila - božićni cirkus vjernika duboko vrijeđa i boli (pijani ljudi na ponoćki, petarde, prežderavanje i shoping, a sutra praznina...).
Po pitanju vjerovanja/ spoznaje/ uvida - nikada neću zaboraviti kad sam jednom kao dijete od kojih 9-10 godina prisustvovala Misi na koju je svećenik donio običan radiokasetofon.
Pitao je kako radi radio, djeca su odgovorila: Jer ima radio valova u prostoriji. Svećenik je pitao kako znaju, kad ih ne vide, a djeca su odgovorila da radio treba upaliti i namjestiti antenu za dobar prijem.
O toj anteni razmišljam do dana današnjega. U jednom trenutku života uspjela sam naštimati svoju antenu i od tada vjerujem. Ali smetnji uvijek ima i one me potiču na otkrivanje novih i novih stanica...
tvoji postovi su "izoštrili prijem"moje anteneMommyp, dobro si primijetila - božićni cirkus vjernika duboko vrijeđa i boli (pijani ljudi na ponoćki, petarde, prežderavanje i shoping, a sutra praznina...).
Po pitanju vjerovanja/ spoznaje/ uvida - nikada neću zaboraviti kad sam jednom kao dijete od kojih 9-10 godina prisustvovala Misi na koju je svećenik donio običan radiokasetofon.
Pitao je kako radi radio, djeca su odgovorila: Jer ima radio valova u prostoriji. Svećenik je pitao kako znaju, kad ih ne vide, a djeca su odgovorila da radio treba upaliti i namjestiti antenu za dobar prijem.
O toj anteni razmišljam do dana današnjega. U jednom trenutku života uspjela sam naštimati svoju antenu i od tada vjerujem. Ali smetnji uvijek ima i one me potiču na otkrivanje novih i novih stanica...
i jako sam ti zahvalna zbog toga
Već sam se mislila povući s ove teme, no, evo još samo ovo ću dodati.
Dogma u teološkom smislu znači moralnu i vjersku istinu koju je objavio Bog, prenosili apostoli putem Svetog Pisma ili tradicije i koju Crkva predlaže na prihvaćanje vjernicima. Dogmatski temelj kršćanske vjere je apostolsko vjerovanje – u njemu je sadržano ono što kršćanski vjernik prihvaća odnosno bira vjerovati. Da sad ne prenosim cijelo vjerovanje, ono sadrži vjeru u Boga, to jest jednu objektivnu, kreatorsku silu, zatim u utjelovljenje Boga kao čovjeka, radi spasenja ljudi, zatim u njegovu muku i uskrsnuće, u život vječni za sve nas, vjeru u Duha Svetoga, a to bi značilo duhovno prosvjetljenje koje je svakome od nas dostupno, u Mariju kao majku Bogočovjeka, u krštenje i oprost grijeha i u Crkvu koja nas okuplja.
Na nižoj razini su druge dogme, koje je tijekom dva tisućljeća Crkva proglasila preko papinskih i koncilskih objava. Jedna od tih dogmi je ova koju spominješ, a to je dogma o bezgrešnom začeću, a to znači da mi vjerujemo da je Marija začeta bez grijeha, od svog oca Zaharije i majke Ane. Time se misli na tzv. istočni grijeh koji ne znači doslovno grijeh svake osobe koja se rodi, jer je svako novorođeno dijete posve nevino. Ne misli se niti na grijeh predaka, odnosno na krivnju za nečija tuđa počinjena nedjela. Misli se zapravo simbolički na zlo koje postoji u čovječanstvu, u kojem participiramo, jer smo svi ljudi. To je veliki teološki problem, koji i nije dogmatski objašnjen, nego je otvoren raspravi. U svakom slučaju, prema katoličanstvu, taj grijeh briše krštenje, jer se njime čovjek opredjeljuje za dobro. To jest opredjeljuju se roditelji, a dijete kasnije kad je odraslije, ako ima vjeru, potvrđuje tu vjeru - to je sakrament potvrde. U svakom slučaju, dogma o bezgrešnom začeću znači da je Marija rođena bez tog općeg opterećanje svim onim lošim što postoji u našoj zajedničkoj baštini.
Sad smo se zbilja već udaljili od topika, nadam se da se nećemo zaplesti u stvari koje ne možemo riješiti na ovom forumu.
oprosti, zdenka2, sto cu i ja jos malo otici u ovom off topic smjeru, ali zar je ono sto sam ja gore napisala u nesuglasju s ovim sto si ti napisala? Meni se cini da si zapravo potvrdila ono sto sam ja rekla, i uz to objasnila kontekst.
kako bi se osjećala da mi dijete konvertira?
ne znam.
osjećaji buknu pa splasnu...ili tinjaju dugo...
zato o osjećajima neću.
što će matija postati, biti, hoće li vjerovati u ovog ili onog boga, ili neće, stvarno mi nije važno.
voljela bih da bude sretan. koliko toliko ispunjen.
ja sam mu "dala" život.
on ga sam mora proživjeti.
a ja ću uvijek za njega biti tu.
ma što god bio....
To uopće ne mislim, samo sam odgovorila na tvoj poziv i objasnila malo pobliže što je to kršćanska dogma, jer mislim da mnogi taj pojam krivo shvaćaju. Mislim da je tvoja diskusija sasvim u redu.
A što se tiče razlike između religije i vjere, meni ti to dođe negdje kao kad mi netko počne pričati o razlici između historije i povijesti. To znači isto, jedno na latinskom, drugo na hrvatskom. Možda ljudi misle da religija podrazumijeva institucionaliziranu vjeru, a vjera bi onda bila nešto bez zadanih okvira, neko stanje svijesti, no zapravo i jedan i drugi termin pokriva oba značenja i još poneka.
potpisujem iz uvjerenja
Hvala, whitemusk
Zdenka, izvrsno si sažela bit kršćanskoga/katoličkoga vjerovanja.
No mislim da ipak postoji razlika između religije i vjere.
Religiozan čovjek vjeruje u nešto, neku silu, energiju, dobru i lošu. Religioznost se ispoljava npr. kroz običaj blagoslivljanja jela ili maslinovih grančica kad na Misu dolaze ljudi koji nikad ne idu u crkvu jer vjeruju u magiju toga blagoslova pa grančicu drže kao obranu od uroka, blagoslovljena jela jedu jer misle da će biti zdraviji i sl.
Ali, kad ih pitaš vjeruju li npr. u uskrsnuće duše i tijela tu je kraj priče. Ili su uvjereni da tu "neku silu" treba umilostiviti određenim ponašanjem.
Dok čovjek ne dođe do uvida u što ili kome vjeruje, ostaje na razini tog religioznog ponašanja (čak i odlasci na službene obrede, ako nisu povezani s vjerom, mogu biti jednostavno religiozno ponašanje, npr. društvena pomama za sakramentima, a s druge strane kritiziranje ustanove u kojoj želiš sakrament)
Zamrsila sam jer mi djeca skaču po mozgu, upravo.
Moja djeca ce uvijek biti moj zivot, kakvi god bili!
ravnala bih se iskljucivo po tome da li je moje dijete sretno, i da li je u tome naslo sebe.
smatram da nemam pravo odobravati ili osudivati njen izbor vjere. s druge strane, dajem si pravo propitkivati cvrstinu njene vjere i stavova, jer dozvoljavam da ona propitkuje mene
(po relativno labavom odgoju sam katolicke vjere, trazila sam svuda a trenutno stanje...propitkujem se)
mislim da nije toliko vazna vjera, vec kakav je netko covjek. Istinski vjernici su iznimno pozitivni i puni ljubavi.
Klia, ipak mislim da ovo ponašanje o kojem ti govoriš ima više veze s običajima nego s vjerom ili religijom. Mnogi ljudi nemaju vjeru, ali slijede običaje. A ovo o magiji nije religija ili vjera nego praznovjerje. Hrvatski jezik to jednako razlikuje kao latinski religio = vjera, superstitio = praznovjerje.
Zdenka, smatras li da magija i religijski obredi nisu povezani?
Sto bi to tocno po tebi bilo praznovjerje?
(Duboko se nadam da se praznovjerje u ovom slucaju ne izjednacuje s paganskim religijama i njihovim obredima.)
Praznovjerje je vjerovanje u čaranje, pripisivanje objektivne moći nekim znakovima, pojavama ili postupcima. Religija ili vjera je sustavni skup vjerovanja koji želi objasniti ljudsko postojanje i odnos čovjeka prema božanskoj sili.
Praznovjerje se nalazi na strukturalno nižoj razini nego religija. Dakle, praznovjerje može biti dio religije, ali religija ne može biti definirana njime. I u kršćanstvu može može biti i ima praznovjerja. Npr. sveti Ante nađi mi izgubljenu iglu. Ili npr. blagoslovljena voda kojom se križamo u crkvi. Ako je shvaćamo kao simbol čistoće to nije praznovjerje nego naprosto obred, ali ako vjerujemo da ima magična svojstva, da će nas ozdraviti i tome slično, to jest praznovjerje. Ima još dosta praznovjernih običaja u kršćanstvu, jer je to dio davnih, duboko ukorijenjenih tradicija, što iz starih slavenskih vjera, što iz rimske. Ali, to ne definira kršćanstvo i u biti je u suprotnosti s njime. Međutim, Crkva je prema tome tolerantna. Protestantske crkve, koliko ja znam, odbacuju sve te praznovjerne običaje. Ne znam kako stoji stvar s islamom, to će znati WM.
Izvrsno Zdenka! Mislim da je ovo jako bitno naglasiti. Magija je u suprotnosti s krscanstvom iako je u narodu puno takvih obicaja. Naravno, uvijek ostaje onom ko svoju vjeru neprestance uči da razlučuje važno od nevažnog i dobro od suvišnog.
Zorana za tebe: cin pricesti npr. nekom sa strane moze izgledati kao magijski obred, ali on sazima bit krscanskog zivota. Preobrazbom kruha u tijelo Kristovo, događa se naša preobrazba, sa svrhom postajati Kristu nalik. Ali isti taj čin možemo izvesti i magijski.
Zdenka, kako mislis da je Crkva prema tome tolerantna? U smislu da tolerira neke stvari vjernicima ili da neke stvari i sama propagira pa automatski ispada da ih tolerira?
(npr. ikonografija, molitve svecima, drzanje raznih "posvecenih" predmeta doma, stovanje kulta licnosti itd.)
Dijana, uvijek se razlikuje to kako se nesto nekome cini sa strane, dakle cisto vanjski dozivljaj, i subjektivni dozivljaj onoga tko sudjeluje u nekom obredu.
Zorana, koji kult ličnosti?
Vjerski motivi u umjetnosti nisu od jučer, nije to ikonografija. Ali klanjanje kipovima je magija.
Da ostalo ne nabrajam (sram me, djeca mi broje do 5 da idemo vani).
U pravu si, sve je subjektivno i sve dolazi iznutra.
[quote="Zorana"]Zdenka, kako mislis da je Crkva prema tome tolerantna? U smislu da tolerira neke stvari vjernicima ili da neke stvari i sama propagira pa automatski ispada da ih tolerira?
(npr. ikonografija, molitve svecima, drzanje raznih "posvecenih" predmeta doma, stovanje kulta licnosti itd.)
quote]
Zorana, mislim upravo tako kako sam rekla: Crkva to tolerira, a ne propagira. Ikonografija ne znači nikakvu magiju, nego simboliku. Molitve svecima su OK (za sebe mogu reći da se nikada ne molim svecima), to nije praznovjerje. Držanje posvećenih predmeta doma je nešto što Crkva tolerira, apsolutno ne propagira, a ovo što kažeš za kult ličnosti ne razumijem, u kršćanstvu nema kulta ličnosti.
Dakle bez vjerovanja nema ni praznovjerja. Ljudi vjeruju da će im od blagoslovljene hrane na Uskrs biti bolje u životu, da će im maslinova grančica donijeti sreću itd. itd. Za mene je to običaj, simbolika, za te ljude je bit kršćanstva.
Tako opet dolazimo do religioznoga kao oblika ponašanja. Prakršćanske religije također su sustavi, kao što su i magijski obredi (ili njihovi ostatci u kršćanstvu) vrlo usustavljeni, ne bih se složila da su to samo velike svjetske religije.
Mislim da je svaki čovjek duboko religiozno biće jer vjeruje u nešto što ga nadilazi (savjest, Bog, želja za vječnim životom kroz potomstvo ili vlastita djela). No netko će religioznost upražnjavati kroz ovo što se može nazvati tradicijom ili običajima u kojima ima natruha praznovjerja, a netko će ići na stupanj više - duboku egzistencijalnu vjeru koja mijenja čovjeka.
Zapravo - zaključujem da je vjera dar koji možemo i ne moramo primiti.
Zorana, misliš li na ikonoklastiku - klanjanje slikama i kipovima?
Osobno mi kipovi i slike doista ništa ne znače.
Vjerojatno misliš na pretkršćanske. Da,one jesu bile sustavi, ali danas više nema tih sustava nego su ostali samo tragovi nekih praznovjernih praksi koji više nemaju tog svog sustavnog konteksta.
Meni isto tako kipovi i svete slike ne znače ništa, osim u umjetničkom i emotivnom smislu, a u vjerskom smislu znači mi jedino simbolika križa.
Ja nisam bas sigurna koliko su ti pretkrscanski sustavi danas nefunkcionalni.
tocnije receno, sigurna sam da nisu funkcionalni na onoj razini kao npr. krscanstvo. Znaci, javnosti su slabije poznati ljudi koji prakticiraju neke od tih sustava. Gurnuti su u "podzemlje" bas od pripadnika tih velikih "funkcionalnih" religija.
Ali, isto tako sam sigurna da postoji jako puno ljudi koji prakticiraju neke od tih starih religija, neki od njih nastavljaju svoje obiteljske tradicije, neki to tek otkrivaju itd. iskreno receno, ni ne vidim kako bi se takve religije ili ostaci religija uopce mogli afirmirati kad ih se u tolikoj mjeri marginalizira.
Klia, krivi sam izraz onda koristila, mislila sam na stovanje idola tipa kipovi, slike itd. I po meni se ne moze reci da crkva samo pasivno tolerira takve stvari. Jer i sama sudjeluje u tome i to ne samo s aspekta kulturoloskog naslijeda ili kojegvec.
Sto se tice stvaranja kulta licnosti, mislila sam na Papu.
Meni isto znači simbolika križa, ali u kući ne držim klasično raspelo s Isusovim likom, već križ napravljen od dviju daščica maslinova drveta.
Blagolslovljena grančica masline kroz čitavu me godinu podsjeća ne simboliku žrtve pa onda i sebedarja za koje vjerujem da je u osnovi kvalitetna života, i to je zapravo ideja koju želim prenijeti djeci.
Kad sam počela razlučivati ostatke predkršćanskih sustava u obredima svoje vjere, to mi je užasno smetalo. Danas na to gledam drukčije - toleriram da nekome kip može biti motiv kroz koji ulazi u meditaciju, (ali ne toleriram da se netko pri ulasku u crkvu prvo pokloni kipu sv. Ante).
http://209.85.135.104/search?q=cache...r&ct=clnk&cd=5
http://www.hrkarmel.com/uvod_u_ikone.htm
http://www.kriz-zivota.com/crkva/759...vana_pavla_ii/
Za one koji se zbilja žele informirati o nekim osnovnim stvarima o katoličkoj vjeri, preporučam malu knjižicu Karla Keatinga, Što katolici doista vjeruju. 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri.
Zdenka, malo me vrijedja, a nadam se da napisanim nisi to mislila, da onaj tko ima drugacija shvacanja nekih stvari automatski ne zna "pravu istinu" .
Vec sam napisala jednom, cinjenicno stanje je jedno, a subjektivni dozivljaj nesto sasvim drugo.
Ja sam ponudila svoju argumentaciju, ništa više.
Ono sto mene muci je to sto postoji nesto sto je srz katolicanstva (pa i krscanstva opcenito) i ono sto se predstavlja kao "pravo katolicanstvo", ali postoji i ono sto se vidi kod 90 % vjernika katolika, te mnogih njihovih crkvenih sluzbenika-a to je daleeeko od "pravog katolicanstva". Meni je onda sumnjivo i nazivati to "pravim" kad praksa najcesce govori nesto drugo. Kako je njih 90% zalutalo u molitve svecima, kult pape, prskanje svetom vodicom protiv ovog i onog i sl.? Pa ucili su ih svecenici.
meni bi osnovno pitanje bilo - zasto je konvertiralo...mi nismo vjernici, znaci pitala bih se zasto je odlucilo imati drugaciji svjetonadzor od nas...ako bi odgovor bio da se istinski nasla u tome, bila bih mirna, ne znam da li bi bila sretna...ako bi odgovor bio samo zbog mode ili da nas ponisti i neki inat vuce...onda bih bila tuzna...a voljela bih ga u oba slucaja...i prihvacala...
njen vrtic ima jako puno krscanskih motiva utkanih u rad (cak i nesto vise nego sto je to propisano pod obicajnim temama) - pratim i gledam ju - trenutno je opcinjena majkom bozijom i krizem kao simbolom (a napominjem mi nismo vjernici), voli pricu o sv.Juraju i postavlja si pitanja tko je Bog, gdje je on i zasto mi ne idemo u crkvu. jako voli i andjele.
veliki je to izazov odgojiti je tako da sama ima priliku odabrati svoj put.
trenutno zeli nositi lancic s krizem.
moj otac je vjerni,mama nije, ja nisam...nekako smo u obitelji naucili da se to postuje, zato mije vazno dopustiti joj sirinu pogleda i izbor.
mm nije vjernik.
meni je odlična knjiga (vjerske tematike)"Razgovor sa priajteljem ateistom", meni lično je puno pomogla.
A što se tiče magije i čaranja, to je u islamu (u Qur'anu)najstrožije zabranjeno,isto kao što je i uvođenje noviteta u vjeru.
Primjer noviteta su Tevhidi tj. neka vrsta vjerskog obreda koji vrše žene kad neko umre, pa se skupe i mole za tu osobu, a to nema nikakv temelj u isalmu.
Ili recimo ovi koncerti, ako ste ih pratili, koji izvode nekakvi islamski horovi sa pratnjom orkestra,isto je skroz u kotradikciji sa islamom jer je su u islamu jedino dozvoljene(od svih instrumentat) udaraljke.
Allah dž.š. kaže:Čuvaj me,čuvaću te!"
Sve van toga za mene je praznovjerje.
i još nešto, Bog također kaže da ako uspijemo sačuvat bijelo srce(u islamu se smatra da ankon svakog izljeva mržnje,vrijeđanja nekog, namjernog grijeha,zapostavljanja porodice, srce crni
A može i da bijeli, primjer kad srce jako pobijeli je kad majka podoji dijete
i iskrenom dušom poželi želju i zatraži od Boga njeno ostavrenje, da će se ostavariti , ako ne na ovom svjetu, onda u raju.
Pa ja čuvam svoje srce i ono puno,puo voli
I rijetki su muslimani(mu'mini=pravi vjernici), ja se mogu kladit da je jaaaako malo(ili niko) od vas nije uživo upoznao pravog mu'mina praktičara
Bijelo srce
Wm, ne mogu ti opisati kako mi je lijepo ovo što pišeš i što mi otkrivaš islamsku duhovnost.
Iskreno, i meni smetaju procesije na čelu kojih je kip sveca, smeta mi dijeljenje tzv. pamuka sv. Šime u mom gradu. Ali to nije razlog zbog kojeg bi se odrekla od svega onog bogatstva koje nosi vjera. No, zaista se treba potruditi i prokopati malo ispod površine ovih 90 posto. Vjera se ne događa u masi.
Isus je svoje učenike upozorio da su sol - koje je potrebno malo da bi jelo bilo ukusno.
klia
Klia, potpisujem te. Jedino, meni ne smetaju procesije ni kipovi, dapače, volim sudjelovati u tome, ali to shvaćam samo kao tradiciju i običaje, a ne kult. Osim toga, mislim da je ta dimenzija obreda važna u odgoju djece, jer njima još puno treba dok dođu do prave vjere.
slažem se
Isa uživa u vjerskim obredima i zna već sve praktične dijelove namaza(molitve),zna se okupat po vjersim pravilima, uzeti abdest(pranje prije molitve).
Eh kad sam kod abdesta,
kad me Isa jednom vidio kako se abdestim(bio je možda nekih 1,5 god), pitao me zašto to radim,pa sam mu ja rekla, da kad operem vodom ruke,onda operem sve što je prljavo na njima i kad su onako bijele i liste, onda samo radim fine stvari da ih ne uprljam
kad operem lice,operem svu ljtnju sa lica i sve suze i kad je lice čisto onda na njemu zasija osmjeh.
kad operem uši,onda one mogu slušat samo lijepe stvari, mogu slušat kako se mi volimo,kako isa pjeva, kako priča ...
kad pređem mokrom rukom preko glave, onda sve loše misli odu u toj vodi i moja glava bude slobodna i u njoj sija sunce koje se vidi kroz moje oči(pa se on onda približi da vidis sunce)
kad operem noge, onda ne smijem više da hodam po lošim mjestima,nego samo po onim koja su dobra, tamo gdje je moje zlato.
I operem sav umor i onda mogu duugo da se igram i da se ganjam i da skačem.
i od tad,Isa, kad god je neraspoložen ili se udari ili ... ide da uzme abdest.
Mi kad idemo porodično u džamiju na namaz, Isa potpuno samostalno i uzima abdest(MM ga samo skine i obuče) i klanja sa ostalim muškarcima. 8)
i moram dodat još jednu stvar koja me jaaako nervira kod hodža(velike većine) što okreću paru gdje god stignu.
Pa možetel vi zamislit, da su oni izmislili da se plaća njima učenje nekih sura iz Qur'ana kao to je za umrle
i jadni ljudi daju pare i pare za te ja'sine(sura u Qur'anu),a to se skroz kosi sa islamom.
Mene je par žena pitalo da mi plate da im to proučim i ja sam bila :shock:
jer to nema nigdje ni u Qur'anu ni u sunnetu,a zapakovali su to u paket zvani "to mi oduvjek tako radimo"
I tako vam dođe vrijeme kad vam je slika prosječnog muslimana sljedeća:
-ne klanja(nema kad-5x po 3 minuta)to je stavrno teško
-ne posti-ne može podnijeti( a ljudi na njivama mogu)
-ne daje milostinju-nema se danas
-nema pojma o vjerskim pravilima(nemože čitat vjersku literaturu)
-hiđab je primitivan
-plaća te jasine
-pravi tevhid kad mu ko umre
-kad dođe neko ko nije musliman u goste onda se ponaša da je veći nemusliman od njega,jer je to po nama gostoprimstvo(a ja sam milion puta doživjela da me ljudi zavole baš zato što sam uvje 100% ja)
-ne jede svinjetinu,jer slabo pada na pivu
-ne oblači se po islamskim propisima( ne izazovno) jer je to primitivno
-djeca se većinom neodgajaju u duhu vjere,jer ni roditelji nemaju pojma
(moj isa zna sve osnovne molitve, ali zna i Oče naš na njemačkom-naučio u igraonici od svoje prijateljice Laure, ali i laura zna Fatihu
ali nekad stvarno imam osjećaj da su ljudi njamerno držani u neznanju da bi im se pare klepale, jer mi smo ovdje skloni devizi haj Boga ti ti,nije da ja neznam, nego mi mrsko
Nek se ljuti ko hoće, al ovo je istina.
wm,
E, upravo to me zanima - kako mog živahnog sina približiti obredu?
Dosad smo odlazili na misu u jednu crkvu ciji je klaustar (vanjsko dvorište) upravo namijenjeno dječjem skakanju, možemo čak i ponijeti loptu. Svećenik je rekao dae ne može očekivati od djece da mirno sjede, ali da to ne znači da ih ne treba voditi na misu jer oni moraju vidjeti roditelje kako mole. I sve je to ok, ali mm i ja nikako da se usuglasimo po tom pitanju,
Uglavnom, M-a ponekad vodim, ponekad ne, ovisi kamo odem na misu jer u mojoj župnoj crkvi nisu baš blagonakloni prema dječjem ponašanju, a stvarno ga ne mogu prisiliti da bude miran 50-ak minuta.
Molimo se prije spavanja, razgovaram s njime, ali još uvijek nisam sigurna radim li dobro.
Wm, ovo tvoje objašnjenje Isi je, stvarno je prekrasno da dvogodišnjak već s razumijevanjem sudjeluje u zapravo tako dubokom obredu (mi ćemo uskoro krstiti Damjana, to je također obred pranja od istočnoga grijeha - oholosti Adama i Eve iz koje su proistekli svi grijesi čovječanstva), možda neke od ovih tvojih misli primijenim kad Mateju budem objašnjavala krštenje brace.
nisam ovo znala.Eh kad sam kod abdesta,
kad me Isa jednom vidio kako se abdestim(bio je možda nekih 1,5 god), pitao me zašto to radim,pa sam mu ja rekla, da kad operem vodom ruke,onda operem sve što je prljavo na njima i kad su onako bijele i liste, onda samo radim fine stvari da ih ne uprljam
kad operem lice,operem svu ljtnju sa lica i sve suze i kad je lice čisto onda na njemu zasija osmjeh.
kad operem uši,onda one mogu slušat samo lijepe stvari, mogu slušat kako se mi volimo,kako isa pjeva, kako priča ...
kad pređem mokrom rukom preko glave, onda sve loše misli odu u toj vodi i moja glava bude slobodna i u njoj sija sunce koje se vidi kroz moje oči(pa se on onda približi da vidis sunce
kad operem noge, onda ne smijem više da hodam po lošim mjestima,nego samo po onim koja su dobra, tamo gdje je moje zlato.
I operem sav umor i onda mogu duugo da se igram i da se ganjam i da skačem.
i od tad,Isa, kad god je neraspoložen ili se udari ili ... ide da uzme abdest.
prekrasan obred, w_m!
ja se slažem s tobom iz proste činjenice da dječije srce prvo uči da voli pa onda da spoznajeI sve je to ok, ali mm i ja nikako da se usuglasimo po tom pitanju,
.
u ovo sam se uvjerila sa Isaom.
Isa uživa slušajući i učeći ajete iz Qur'ana iako ne zna njihovo značenje.
Jednom mi je čak rekao:znaš koliko te volim?"
Ja:koliko mili
Isavoliko,pa je proučio na arapskom(tako mi smokve i masline i Sinajske gore-jedna sura u Kur'anu
Ja:toliko me voliš?
Isa:volim te ko suru
Klia, reci mužu da nema pravo. Mi smo M. počeli voditi na misu kad je imao dvije godine. On gotovo ništa nije razumio, a i sada ima mnogo toga što ne razumije ili mu je dosadno, ALI JE TAMO. Mogu ti reći da mi je bilo jako teško s njim, jer je ultra živahan, pogotovo kad mu je dosadno. Penjao se na oltare, na klupe, trčao okolo, smijao se. Ja sam postavljala minimalne zahtjeve: da ne smeta drugima, da ne bude previše bučan, da se ne valja po podu i ne penje po oltarima. Ostalo sam mu dozvoljavala. Nitko se nikada nije bunio protiv njega, dapače svima je simpatičan. U početku smo i izlazili iz crkve kad bi mu postalo previše dosadno. Nisam mu nikad tvrdila da mu nije dosadno, ali sam mu objasnila da ja želim biti tamo i da će i on osjetiti tu potrebu kad bude veći. To je upalilo, tim više što njega pitanja o Bogu i vjeri stvarno istinski zanimaju, a samo mu je misa bila dosadna. S vremenom se smirio i sad sve više i više prati misu. Srodio se s tom sredinom, pozna fratre, župljane, djecu. Imaju prekrasno dvorište, pa se poslije mise može s djecom igrati. Naučio je molitve, obrede. Obavezno ide sa mnom na pričest i uživa kad on dobije križ na čelo i jedva čeka da se i on može pričestiti. Želi biti ministrant. Neki dan sam skoro pala na pod kad je navečer (on bira večernju molitvu) izrazio želju da to bude Vjerovanje i kad sam skužila da on zna gotovo čitavo Vjerovanje.
Mislim da je najvažnije za početak stvoriti kod djeteta naviku i dobro raspoloženje prema crkvi, a to se kasnije nadograđuje njegovim novim spoznajama.
divnokad me Isa jednom vidio kako se abdestim(bio je možda nekih 1,5 god), pitao me zašto to radim,pa sam mu ja rekla, da kad operem vodom ruke,onda operem sve što je prljavo na njima i kad su onako bijele i liste, onda samo radim fine stvari da ih ne uprljam
kad operem lice,operem svu ljtnju sa lica i sve suze i kad je lice čisto onda na njemu zasija osmjeh.
kad operem uši,onda one mogu slušat samo lijepe stvari, mogu slušat kako se mi volimo,kako isa pjeva, kako priča ...
kad pređem mokrom rukom preko glave, onda sve loše misli odu u toj vodi i moja glava bude slobodna i u njoj sija sunce koje se vidi kroz moje oči(pa se on onda približi da vidis sunce
kad operem noge, onda ne smijem više da hodam po lošim mjestima,nego samo po onim koja su dobra, tamo gdje je moje zlato.
I operem sav umor i onda mogu duugo da se igram i da se ganjam i da skačem.
i od tad,Isa, kad god je neraspoložen ili se udari ili ... ide da uzme abdest.
Wm, zbilja sam posramljena
Ali u ovome adventu (4 tjedna prije Božića) planiram mu početi čitati dječju Bibliju.
klia, ja sam u trudnoći jaaako puno učila Qur'an na glas i slušala CD(čak i naporodu), a Isa ga sluša također otkako se rodio, tako da on i ne zna za život bez Qur'ana.
Nekad slušamo skupa,pa pustimo CD prvu rečenicu, a mi onda ponovimo naglas ili (što Isa najviše voli) da preduhtri CD
Ima jedna situacija koja mi je bila jako dirljiva:
kad se klanja namaz(molitva) onda se klanja jedan dio, pa drugi dio.
Između ta dva dijela uči se ikamet(sličan eznau koji se čuje sa džamije, samo je brži).
Eh, kad imamo goste,koji također klanjaju, MM predvodi namaz, tako što svi klanjaju za njim(mi tako i porodično klanjamo), a kad završe prvi dio, neko od gostiju prouči taj ikamet i onda se klanja drugi dio.
Kad je bio Ramazan(mjesec posta) imali smo puno ljudi na Iftaru(večera nakon posta) i klanjalo nas je jaaako puno(oko30 osoba) i kad je MM završio prvi dio pitao jeko će učiti ikamet i Isa se javio
Proučio ga je tako da smo svi u suzama klanjali drugi dio.
Sad , kad klanjamo nas troje skupa, uvijek je on taj koji uči ikamet.
eh, imamo i još nešto:
Imamo meleke(anđele) koji mu pišu srca
Naime, Isa vam jaaaako voli meleke i priče o melekima i opis njihov(u islamu su oni napravljeni od svjetla i imaju krila krila).
I sad, kad god uradi nešto lijepo:
-pojede voćku
-poljubi nekog
-posluša nešto
-bude strpljiv(pogotovo u autu
-nahranimo goluba
-sklonimo neku bubicu sa ceste u travu
-nazove nekog od naših prijatelja, da pita kako je
-kad nam se nasmije
-kad nam kaže da nas voli
kad nas zagrli
onda mu kažemo, da mu je melek napisao jedno veeeeliko, veliko srce.
I ja ne znam zašto, mi smo mu to jednom , onako bez veze rekli, ali njega je to toliko dojmilo, da stalno pita:"mama, a jel se sad objadovao moj melek"
Ali ono što nas je njaviše iznenadilo, je to da mi je bez našeg uticaja, jednom rekao(nakon što mi je rekao da sam glupa).
"mama, jel melek ne voli da se mami to kaže, jel on sad tužan"
ja:jeste, ali on te opet voli, ako što te i ja volim
Isa:"pa ja sam jekao Aidu(drug iz vrtića) da to ne valja, a on je kazao da valja.Neću mama više nikad
mala pauza
Isa:" i mamica ja te puno volim" jel sad nemam suzice nego srce,jel mi pjepjavio :shock:
(nismo nikad spominjali suze meleka)
Zlato malo osjećajno
(Moj je više filozof, na tatu 8) )
Ja smatram da je duhovnost osobni odnos/izraz prema Bogu, a religija jedan od načina na koji se duhovnost kanalizira/manifestira.
Dakle, odnos prema Bogu može se samo nastaviti drugačije izražavati kroz neku drugu religijsku praksu - to ne znači da je izgubo na nečemu. Studirajući religiju upoznala sam mnogo ljudi različitih vjera i skužila da je bitno samo ono iskonsko - kako ti tu vjeru živiš prema konkretnom čovjeku, bez propovijedanja, raznih pobožnosti i slično.
Iskreno, puno su mi draži prakticirajući muslimani, hindusi, protestanti ili bilo tko drugi nego "veliki katolici u prvim redovima" iz kojih pršti licemjerje.
Ne bih imala ništa protiv kad bi mi dijete bilo sretnije u nekoj drugoj religiji, kao što ga i mislim odgajati u ljubavi prema Bogu, a ne prema tradiciji, normi ili institucionalnoj religiji
Mnogo sam korisnog i lijepog naučila na Rodinim stranicama i forumu. Ovo je uistinu vrijedno usvojiti. Hvala Klia i hvala White Musk što si stavila link na ovaj topic.Mommyp, dobro si primijetila - božićni cirkus vjernika duboko vrijeđa i boli (pijani ljudi na ponoćki, petarde, prežderavanje i shoping, a sutra praznina...).
Po pitanju vjerovanja/ spoznaje/ uvida - nikada neću zaboraviti kad sam jednom kao dijete od kojih 9-10 godina prisustvovala Misi na koju je svećenik donio običan radiokasetofon.
Pitao je kako radi radio, djeca su odgovorila: Jer ima radio valova u prostoriji. Svećenik je pitao kako znaju, kad ih ne vide, a djeca su odgovorila da radio treba upaliti i namjestiti antenu za dobar prijem.
O toj anteni razmišljam do dana današnjega. U jednom trenutku života uspjela sam naštimati svoju antenu i od tada vjerujem. Ali smetnji uvijek ima i one me potiču na otkrivanje novih i novih stanica...
ljiljan@
ovo mi je jedan od najdrazih topica
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom