Iz književnosti

[Metvica]

Upravo sam pročitala nešto što me je podsjetilo na Rodin forum pa želim podijeliti s vama (najviše mi se sviđa Nietzsche )

"Trbuh" iz knjige Priručnik za neposlušne žene - Irena Obermannova (Mozaik knjiga, prijevod Renata Kuchar)

"Trudnoća, mogućnost rasta i srastanja s drugom jednom osobom nas, sestre nadjevene, čini kraljicama, dajući nam priliku da vladamo, jer oni mogu dotle samo buljiti. Muškarci ne mogu zatrudnjeti i ja osobno držim da je to u redu. Važno je samo da muškarci bolje shvate našu trudnoću. Da shvate kako ona određuje njihovu pokornost i nemogućnost, jer naš je trbuh više od njihova trbuha. Oni to nastoje kompenzirati tako što ističu svoju glavu, dakle daju do znanja kako je njihova glava više od naše glave, ali ni to, sestre moje jogunaste, odavno ne vrijedi i vrlo je sporno je li ikada vrijedilo.
Za žene je porod po svoj prilici isto što je i za muškarce ratovanje, ali i to je znakovito: dok porod završava rođenjem, rat dovodi do ubijanja, do smrti. Muškarci cijeloga života melju o ratovanju, a žene o porodima, no ipak uočavamo sitnu kvalitativnu razliku: muškarci govore o ratovanju gdje god i kad god, a usput se napuhavaju kao da su upravo pobijedili u III. svjetskom ratu. Žene pak pričaju o porodima uglavnom međusobno, same su uvrstile tu temu među manje važne i ponešto škakljive, kao da im je doista krivo što u tim trenucima nisu analizirale Nietzschea, kao da se stide. Nije ni čudo kad muškarci rođenje svoje djece otkako je svijeta i vijeka smatraju samo po sebi razumljivim, a jednako tako i dojenje, uspavljivanje, njihanje i izgovaranje brojalica. Tek se u posljednje vrijeme stvari mijenjaju, ali na jedvite jade, muškarci se već nekoliko tisućljeća drže ukočeno, ponosni na svoje vojničke priče.
Ali obratite pozornost, sestre moje topovske, na još jednu stvar, zacijelo ste primijetile kako oni uvijek pripovijedaju na koji su način lukavstvom doskočili vojnom zadatku, markirali su, izvukli se, slagali, generala su preveli žedna preko vode a zatim se s njim opili. Jeste li ikada čule da se koja mati pravi važna kako je izbjegla porođaj ili porođajne muke, kako je markirala na porodu, a ipak je ispalo dobro? Ja nikada, naprotiv, poznajem djevojke koje žale što su bile u narkozi pa su se tako lišile pravog doživljaja. Tek u posljednje vrijeme muškarci tiho tapkaju u rodilištima i baš je sjajno što je to postala moda, neka se vidi kako padaju u nesvijest i mučno im je pri pogledu na krv, samo udri jače, neka im bude još teže!
Zašto se ne bismo, sestre moje, pravile važne, hvalimo se i na primanjima do podrobnosti opisujmo svoje porode, tko šljivi Nietzschea, treba im pokazati kako ženske stvari, ženska posla ne spadaju na margine, nije to ništa nedostojno, ništa neintelektualno nego naprotiv, iz toga je proizašlo sve, dakle i sva inteligencija.
Ja sam rađala dva puta, prvi me put porađala liječnica koju nisam poznavala, bila je tek nešto starija od mene, u manje burnim trenucima me je držala za ruku i gladila me, i to je možda prilikom rađanja najvažnije – dakako, ako se odvija kako treba. Drugi me put porađao plaćeni liječnik preko veze, doktor mesar, drznuo se odrediti datum rođenja moje kćeri kako je njemu odgovarao, i na taj me je način primorao na svojevrsnu mentalnu vezu s pupčanom vrpcom, gotovo telefonsku, kojom sam svoju mlađu kćer poticala neka ne oklijeva i neka se konačno pojavi, ali , dakako, prema svojoj procjeni. Poslušala me.
Prije poroda prstom mi je u gumenoj rukavici napravio rupu za otjecanje plodne vode kao da sam lopta na napuhavanje, dao mi je klistir, rekao da dijete izlazi na zada te me zatim mesarskim grifom – otporađao – kako je on to zvao, i to bez ijednog osjećajnijeg dodira, kći je izašla na glavu, nakon čega mi ju je bez ijedne riječi upozorenja ukrao, dvadeset i četiri sata nisam je vidjela, iako sam potpisala da je želim imati uza se. Jedva sam uspjela ustati, noću dopuzala u njegovu sobu, zahtijevajući svoje dijete, postupao je sa mnom kako sa suludom babinjačom. Stajao je preda mnom čisto umiven i mirisan, dok sam ja bila polugola u košuljici i krvava.
Još ga uvijek mrzim. On je za mene otjelovljenje muškarca osvajača koji prodire u moju nutrinu, šlata i pljačka moju kćer, s visoka nas obje promatrajući u gumenim rukavicama i strahu da ga ne uprljamo. Ništa on ne razumije i premda je primitivan i ograničen, ipak šefuje u tako bitnim stvarima kao što je rođenje mojeg djeteta, jednostavno samo s pozicije sile.
I nakon dvanaest godina još sam ista suluda babinjača s majčinim mlijekom u moždanim vijugama, i da mi taj frajer dođe pod ruku, prstom umotanim u plastiku iskopala bih mu oko, dala mu klistir i oduzela mu njegovo dijete – ne, ovo posljednje ne bih učinila, u tome je očito razlika.
Sestre moje nabubrene, na sav glas zapjevajte o svojim porodima, osjećajima, o svojoj djeci, menstruaciji, ne stidite se, oni neka se stide što ranije nisu osluhnuli naše riječi."

[Mukica]

[puhovi obožavaju smokve]

tri put hura za autoricu i sve "nabubrene sestre", to je bit prave emancipacije - puno ostvarenje ženkosti i ženstvenosti, a ne natjecanje s muškarcima. a što se tiče "otimača djece", dijelim njene osjećaje i nadam se da postoji negdje nekakav pakao u kojem će proživjeti svaki nasilni porod koji su "vodili" i sve osjećaje poniženja, straha i boli koje su proživjele rodilje i bebe koje su prošle kroz njihove ruke. a nakon toga bi trebali na "popravni ispit".
zločesto od mene?
oni bi se ionako vjerojatno samo nasmijali na ovo...
tak da se ne grizem previše...
uf...

[kloklo]

Cool 8)

[zrinka]