Hvala cure na podršci... Stan je u kući mojih roditelja i zapravo nema nikakva prava na i najmanji kvadrat... Niš nije grubo... to je jedini način. Ma priznajem da još ne mogu vjerovat u što se pretvorio čovjek za kojeg sam se udala, s kojim sam provela podosta godina i s kojim imam dvoje prekrasne djece. Klinci su dosta veliki (12 i 10) i štošta razumiju a nikako ne želim da preko moje mržnje zamrze oca... Od tuda tolerancija...

Nije zaslužio... al ne mogu si pomoći... ah dobro... to je malo mog monologa...

Svejedno, u međuvremenu sam stisla preko odvjetnice i kaže do kraja mjeseca. Ak ne, kao što i predlažete... spakirat i ostavit ispred vrata...