Ovo vam piše očajna mama jedne modno osvještene trogodišnjakinje.
Vjerujem da vam je (većini) dobro poznata ova situacija.
Moja Megi u zadnje vrijeme ima toliko izraženu želju da oblači samo ono što ona želi, da svaki moj pokušaj da je uvučem u nešto drugo, završava tako glasnim protestom, da se svi zidovi tresu.
Nema šanse da obuče ijednu majicu koja nije crvena (ili s Jagodicom bobicom). Oko oblačenja hlača pregovori traju i po sat vremena.
Najgore je to što je u potpunosti razumijem i točno znam kako se osjeća, jer se dobro sjećam sebe u toj fazi.
Dan- danas me nešto stegne u grlu kad se sjetim koliko puta su me znali nalupati po guzi zbog toga. Znam i da nikakva uvjeravanja nisu palila i da, koliko god me mama uvjeravala da su curice lijepe i u hlačicama, meni je to bilo ružno i grozno i najveća kazna bi mi bila kad bi me obukli na silu.
Ne želim svom djetetu priuštiti takve traume, ali nemoguće je pratiti baš sve njezine modne želje, pogotovo kad prije izlaska u šetnju ona urla, jer joj ne dam da obuče haljinu, a vani je malo iznad nule.
Danas mi je sva bijesna poklopila slušalicu kad sam je nazvala doma, jer je mislila da sam joj pripremila za obući zelenu majicu i nije me uopće slušala kad sam govorila da obuče onu drugu (koju obožava), nego je urlala iz petnih žila i nije mi dala da dođem do riječi.
Kako se vi nosite s ovim izazovom?