Ok. Kao prvo želim naglasiti da doista želim ozbiljno razgovarati o ovoj temi.
Ja, iz svog iskustva, vidim da je pms opasno stanje koje mijenja moju percepciju svijeta i mog zivota i mene same tih nekoliko dana. Takoder je izrazena jaka potreba da jedem slatkise (tj. cokoladu) i enormna sklonost depresiji.
Mucilo me sve to i prije posljednje trudnoce i vec sam pomislila da nesto ne valja sa mnom, ali svaki put bi to proslo s dolaskom mjesecnice i bila bi skroz "normalna" do (pred)dolaska slijedece. Dugo sam mislila da je to pleacebo i čak ustvari nikad nisam htjela apsolutno potvrditi da tu neki problem (s hormonima) postoji. Posebice mm koji je imao ponekad osjecaj da krivimo pms za sve sto ne valja.
Puno sam istrazivala i dosla do zakljucka da se radi o nesrazmjeru estrogena/progesterona i u principu kod mene se vjerojatno radi o manjku progesterona. Citala sam i neke knjige koje povezuju i potrebu za secerom itd... koji čini stvar jos losijom, itd.
Otisla sam ginekologu i sve mu ispricala naglasivsi da mi ne trebaju tablete za smirenje jer (osim sto me samo ljuti nesto sto me omamljuje) poanta je u tome da mora postojati nekakav fizicki uzrok zasto se to ponavlja ucestalo i zelim to rjesiti. Dao mi je Dabroston. Nisam ga zeljela piti iako sam ga podigla, jedno dva mjeseca. Onda sam toliko duboko zaglibila u slijedecem da sam shvatila da je vjerojatno bolje popiti to, nego ludjeti. Dan kasnije dobila sam m (4, 5 dana ranije nego bi da ga nisam popila, znaci preskocismo dane malih katastrofa).... . 3 mjeseca nakon uzimanja tih (ne bas puno) dabrostona ja zatrudnih (napokon!) sa Liamom! Opet sam naravno skoro imala spontani i pila jos tih dabrostona da sam izgledala kao zaba, ali uglavnom definitivno se pokazao manjak progesterona - sudeci po svemu.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ::::::::::::::::::::::::::::::
Svih 5 mjeseci nakon Liamovog rodenja ja sam boravila u najsretnijem mogucem dozivljaju zivota.
I dogodi se jedne nedjelje da luuudim jer nema cokolade (stvarno nisam takva inace!) i da opet padam u isti stari poznati osjecaj, s potpuno istim obrazcima vezanim za brigu, samo-postovanje i sl. I 3 dana nakon tog "ispada" dobijem m. prvi put nakon poroda. Shvatih tada da ja stvarno "bolujem" od ove bolesti i da su "dani srece" prosli.
I evo, upravo sad bolujem od ove bolesti. Tonem, a ne znam zasto. Da me bilo sto trenutno muci u zivotu vjerojatno bi to uvelicala i mislila da je u tome stvar, ali stvarno realno gledajuci sve mi super ide trenutno, a ja se osjecam kao da se sve rusi. Da, postoje problemcici svakodnevni koji umaraju i ispijaju, ali to nema veze sa time kako ja te gluposti dozivljavam i kako se s njima (ne) nosim ovih dana.
Ne zelim tako zivjeti. Mora postojati neki nacin da ne moram strepiti od "same sebe" uoci 15.og...
Sad, nisam niti u poziciji da obavljam kojekakve pretrage i puno vremena provodim na taj nacin. I ok, ne trazim neko instant rjesenje. Ali ne mogu prihvatiti da je ovo normalno, jer nije.
_________________________________________
Jesam li jedina koja je ovaj problem otkrila i priznala?
Kod nas (u hr) se ovaj problem ismijava, a u Americi se zene na sudu brane pms-om....
Sama sebi idem na zivce kad uopce spomenem taj termin - pms - jer je on tako pogresno shvacan da bi rado uvela neki novi.
_____________
Jaako bi me veselilo da se javi netko tko je imao ovakvo iskustvo i uspio ga rjesiti! Naravno, pozdravljeni su i svi drugi koji mogu doprinjeti u bilo kojem pogledu.
Smatram da je zivot previse lijep da prihvatim Dr. Jekyl / Mr.Hyde opciju, pa makar i na tih par dana mjesečno.
Hvala.![]()
Anita