jucer mi je muz kasno dosao s puta, i nakon sto se nismo vidjeli cijeli dan, podragao me po vratu, a ja sam se odmakla jer mi je zasmetalo. Pa me odmah pitao: jel to opet to?

citam ove vase savjete, i razmisljam. ali i osjecam neki otpor u sebi prema svemu sto bi mi moglo pomoci i ukloniti tegobe.
Kao da na neki nacin cijenim svoj PMS.
Naime, ja sad zivim prilicno urednim malogradjanskim zivotom, imam muza i djecu koje volim i sretna sam, radim nesto sto me zanima (ali nije bas neko ludilo), para imamo ni previse ni premalo, bolesni nismo, i nemam razloga za nesrecu i nezadovoljstvo. Zivim prebrzo da bih zastala i zamislila se oko nekih dubljih pitanja, da bih se osamila i udubila u nesto, i osjetila neku emociju koja ne spada u onaj svakodnevni dijapazon. Weltschmerz, sto je to? I nekad se osjecam kao da to nisam vise ona ista ja od prije nekoliko godina.
Pa mi PMS dodje kao neki podsjetnik. Da sam jos uvijek ziva. Da mogu patiti, rasplakati se bezveze, pasti u totalni ocaj i osjecati da je sve krenulo naopako i da me nitko ne voli i da bih najradje da me nema.

eto sad sam priznala.

a s druge strane, mozda bi ipak bilo dobro da se malo 'reguliram'. Zao mi je djece i muza kad me moraju trpiti onakvu nenormalnu. Vecina svih nezeljenih incidenata (dernjanja, spotanja, pokusaja kaznjavanja, a nekad prije i po guzi) dogadja mi se bas u vrijeme pms-kriza