kako je stigla zvjezdica...
Premisljam od kud pocet pisati pricu o mom porodu... kada je zapravo poceo moj porod? Sto se mene tice, negdje mjesec-dva prije termina kada sam se osjetila dovoljno informiranom o porodu i na osnovi toga definirala porod kakav zelim. Vama ne trebam objasnjavati – prirodan porod, s time da je bilo vaznijih i manje vaznih elemenata u njemu.
Na zadnjem redovnom pregledu, u srijedu 18.10., tocno punih 37tj, bila sam 2 prsta otvorena. Beba je bila namjestena u idealnom polozaju i moj doktor je rekao da sam malo vise trudna s ovom dijagnozom da bi me inducirali. Hehe, ne bi islo...
Nakon tog pregleda dosta sam krvarila, i kada je i drugi dan jos bilo krvavog iscjedka, javila sam svom doktoru koji me uputio da se za svaki slucaj javim u predradaonu na pregled. Kad sam dosla, stavili su me na ctg koji je zabiljezio trudove. Osjetila sam ih i ja, ali nista vise nego stezanje maternice. Nimalo bolno, za mene obicne BH kontrakcije. Vaginalnim pregledom je ustanovljeno da sam otvorena 6 cm i na sve te cinjenice, dezurni doktor me pitao «sta cemo?» a ja samouvjereno ko iz topa «idem doma.». Skupilo se i nekoliko dragih primalja pa se smijulje i prognoziraju da se vidimo jos nocas. Na izlazu mi doktor priznaje da me nevoljko pusta i da ce porod ici brzo, neka se vratim cim pocnem nesto osjecati. Ok, vidimo se...
Ali te se noci nista nije dogadalo, niti sutradan, niti sljedece noci, i kako je vrijeme sve vise odmicalo ja sam se sve vise opustala i zaboravljala da sam toliko otvorena i nastavila s uobicajenim aktivnostima. Jedino je poviseni tlak bio nesto sto me pomalo brinulo, ali tu me MaJu umirila da nije neuobicajeno da je takav pred porod.
U subotu ujutro sam osjetila jedan trud, onako skolski, poceo je od kriza pa prema maternici, bas sam mu se razveselila. Bilo ih je jos par nakon njega, ali svaki sve slabiji... opet nista. Ni sljedecu noc nista, ni cijelu nedjelju nista... tek me navecer sokiralo kada sam vidjela otecene noge pred spavanje (u ovoj trudnoci do tada nisam uopce oticala).
U ponedjeljak, 23.10.2006. sam se probudila sa tlakom 150/90, nisam vise bila otecena ali sam ipak odlucila sve prijaviti svom doktoru. Dosta ozbiljnim glasnom mi je rekao da nemam vise sta cekati, otvorena sam 6 cm, imam visoki tlak i naticem, neka se javim u radaonu da idem na indukciju L I bojala sam se da ce tako biti... nisam zurila, skuhala sam si nescafe, procitala forum, i cula se sa MaJu koja mi je dala zadnje savjete i dodatnu injekciju samopouzdanja da se pokusam boriti protiv indukcije. Nazvala sam i MD-a koje je bio u laganoj panici, uskoro je trebao krenuti na sluzbeni put, dogovorili smo se da mu javim cim saznam sta ce biti.
Oko 13h sam krenula u bolnicu, mama me vozila i putem smo se smijale toliko da sam mislila da cu se od smijeha poroditi u autu. Rekla sam joj neka sjedne na kavu, da necu uzeti torbu vec se nadam da nakon pregleda idem kuci.
U radaoni su me cekali, prikopcali na CTG i ostavili... Dr Blagajic (ili tako nekako) je ocitao nalaz i ustanovio da imam trudove iako iregulane, de facto nije bilo razmaka izmedu njih, vec bi bilo po 5-6 truda za redom jacine 80 (na skali od 0-100) i nakon kojih bi malo pali otkucaji bebinog srca. On nikako nije bio za to da idem kuci. Ja nikako nisam bila za indukciju. Postigli smo kompromis, prihvatila sam njegov prijedlog da ostanem na opservaciji u predradaoni, da dobijem normabel nakon kojeg ce trudovi ako nisu pravi potpuno stati, a ako su pravi onda ce se izregulirati.
Bila sam uvjerena da cu nekoliko dana provesti u predradaoni. Javila MD-u neka opusteno ode na put, ali neka se sutra vrati cim prije. Brinulo me i da li se dobiva hrana dok sam u predradaoni, uvijek imam strah od gladi u bolniciOd normabela sam odspavala neko vrijeme i probudili su me da me opet prikopcaju na CTG.
Predradaona je bila prazna, samo jedna zena i ja. Nju je dosta boljelo, a CTG joj je biljezio trudove od 20, ona je mene svako malo u nevjerici ispitivala da zar ja taista nista ne osjetim kad se moji penju do 80-90. Ne, zaista osim stezanja maternice – nista, nikakvih bolova.
Oko 19h dolazi dr Habek, predstavlja se, upoznat je sa time da ne zelim indukciju i u neformalnom razgovoru mi daje podrsku za prirodan porod. pregledava me – 7 cm otvorena. Ipak, pita da li zelim da mi probuse vodenjak (hahaha) i da on sada ide na veceru pa da cemo se dogovoriti kada se on vrati. Vrlo umirujuce je djelovao na mene.
Nakon vecere dolazi on sa sestrom u pratnji, znacajno mi govore kako su sada bile rode na tv-u (MaJu i Felix) i kako nije istina da se na SD onemogucava rodilji da rodi kako zeli. Ma kao da su cekali da priznam da sam roda J . Pitao me kako zelim roditi, u kojoj pozi, da mogu klececi ili cuceci, da se taj novi stol moze podesiti... Pitao me i da li zelim klistir, sto sam odbila. Brijanje nisu ni spomenuli. U takvom ugodnom cakulanju sam ja primjetila da mi je spavacica mokra pod guzom... dr je pogledao i ustanovio da mi je vodenjak pukao ali visoko i da zato voda smo polako kaplje. E, to me sokiralo, tu sam shvatila da cu ja roditi. Veceras, nocas, bez MD-a L... od svih mojih zelja za porod kakav zelim, najveca je bila da on bude uz mene. Niti njemu nije bila opcija da ne bude prisutan.
20h U tom nekom bunilu pristajem da mi prokinu vodenjak. Odjednom kao da mi nista vise nije bilo vazno. Sve je krenulo u krivom smjeru, nije bilo mogucnosti da imam porod kakav sam htjela. Uhvatila me malodusnost i pocela sam se samosazaljevati... tako sam imala jasnu viziju njegovih snaznih ruku i njegove podrske na porodu. A sad sama, rodit cu opet sama... Razmjenjujemo sms-ove, ne znam ko koga tjesi on mene ili ja njega... I tada, izmedu njegovih sms-ova stize Majin «ako zelis – doci cu». Trgnuo me iz mojih crnjaka, odgovaram «Dodji».
Tada vec osjecam trudove, u trudu i potrebu za wc-om. Sestra me zabrinuto gleda i kaze neka ne tiskam jako. Tada i shvacam da taj pritisak i nije vezan uz nuzdu vec uz trud. Sele me u boks, prikopcavaju na CTG i ubrzo dolazi moja vila u zelenom. Poznati, topli osmjeh drage Maje, samo joj u ocima vidim uzbudenje. Salimo se, gledamo CTG koji biljezi nesto, ali ne i moje trudove jer se sonda pomaknula... ne pase mi lezanje, pitam sestru da idem na wc pa me otkapca. Kad sam se vratila, nisam se nikome javila vec ostajem stajati uz krevet tj stolac za radanje.
Pricam s Majom i vrtimo kruzno bokovima obje. Ne znam koja je prva pocela, ali bas mi pase. U trudu se zaustavljam, lagano rasirenih nogu nakon svakog pokapam pod krvlju. Zabavlja me ta «lokvica», imam neku viziju da kad je ispunim cijelu da cu biti spremna za tiskanje. Nakon svakog truda je sve ispunjenija.
Sad su trudovi vec prilicno bolni. Sa bolovima nemam problem ali mi je strasno tesko i bolno suzdrzavati nagon za tiskanjem koji svakim trudom postaje sve nesnosljiviji. Molim Maju da mi doda mobitel da jos jednom nazovem MD-a jer sam svjesna da uskoro necu moci. On je sav izvan sebe... prekidam razgovor jer dolazi jos jedan trud, ne mogu... to je bio zadnji moj stojecki trud. Dolazi primalja i spota me sto stojim i tjera da legnem, prikopcava opet na CTG.
Maja prati dinamiku mojih trudova i najavljuje mi svaki. Primjetila je da idu dva slabija pa jedan jaki.
U trudu baljezgam, ni sama ne znam da li se salim ili sam ozbiljna u svojim jadikovkama Maji da ja ovo ipak ne mogu neka ona rodi umjesto mene, da hocu i epiduralnu i carski... Tu me Maja tjesi da sam u tranziciji i da je cak i Luna Rocco u ovom trenu isla traziti epiduralnu (hahaha, pa tko bi me utjesio bolje, ako je mogla LR onda je sve pod kontrolom). Bilo je 21,30 i Maja obecaje da sam za pola sata gotova. Pola sata?!? Cinilo mi se da necu moci jos pola sata.
Susprezanje od tiskanja postaje nemoguce. Najrade bi molila prinalju da mi dozvoli da tiskam pod bilo koju cijenu – ne da. Tu mi je Maja rekla carobne rijeci, ako ne mogu vise suzdrzavati neka tiskam samo malo, tek toliko da mi pritisam popusti. I jesam, koje olaksanje, ipak je bol tada svedena na izdrzljivu.
Ubrzo mi pocinju razmjestati stol u sjedeci polozaj, dizu nogare i ostajem u nekon polu cucecem-sjedecem-lezecem polozaju. Fantasticna stvar poroda bez dripa i kemije je sto i kod najvecih trudova izmedu njih sam potpuno bistra. Tako i sad izmedu dva truda slusam upute kako da tiskam u sljedecem.
Prvi trud u kojem tiskam. Uzimam zrak i tiskam, koje olaksanje, to je ono sto je moje tijelo trazilo vec neko vrijeme. Tiskam i bojim se prestati jer osjecam glavicu na izlazu. Trud popusta i ja stajem.
Maja mi ushiceno govori da vidi glavicu, pitam je da li ima kosice. Kaze da ima, smedje. Tu priznajem da sam pomislila da me mulja, ali shvacam njezunu ulogu u kojoj me ohrabruje. U svim nagadanjima kako ce nam izgledati beba, MD i ja smo samo u jednom bili slozni – biti ce celava. Maja pita primalju da li smijem dotaknuti glavicu, meni u glavi odzvanjaju rijeci s njenog poroda nakon sto je osjetila Nolinu glavicu na izlazu «mogla bih sve ispocetka». Primalja ne dozvoljava uz smijesno obrazlozenje.
Opet dolazi trud, uzimam zak i tiskam, dugo... Primalja mi kaze neka na brzinu ispustim zrak, uzmem novi i nastavim odmah dalje tiskati. Slusam je i osjetim kako je glavica izasla a ubrzo za njom iskliznulo je i cijelo tijelo. Moja zvjezdica je rodena, odmah mi je stavljaju na trbuh i ona se istog casa umiri i prestane plakati.
Dalje je sve u magli, Maja koja ushiceno nesto govori, primalja, svjetla i sjene... samo je jedan osjecaj savrsno bistar; to malo, toplo, debeljuskasto tijelo prekriveno verniksom pod mojim rukama. Na trbuhu osjecam njezine njezne pokrete, iste onakve kakve sam do malo prije osjecala u trbihu sada osjecam na njemu.
Jos dok mi je bila na trbuhu zovem MD-a ali ne znam ni sta sam mu rekla ni sta je on meni rekao. Pijana sam, opijena ljubavlju...
Jako mi je vazno bilo da ne rezu pupkovinu prije nego prestane pulsirati, ali nisam se toga sjetila tada. Vjerojatno zato sto je Maja bila uz mene. Ona je cijelo vrijeme brinula o «tehnickim» stvarima i pogadala se s primaljom i doktoricom. Kasnije mi je rekla da je dosta dugo nisu prerezali.
Uzeli su mi bebu na kupanje, vaganje, mjerenje i tek sam se tada sjetila pitati Maju da li je curica. Maja me zbunjeno pogledala jer je i ona zaboravila pogledati. Ali je, curica je, 3650g, 51cm, app 10/10 rodena 23.10.2006. u 21.47. – moja Vega.
Ubrzo su mi je vratili i stavili na prsa. Zvjezdica je odmah znala sta joj je ciniti a ja sam bila ocarana kojom je snagom vukla... Dojili smo dugo i gledala sam je zaljubljeno.
Oko 23h sam ostala sama, bebu su uzeli na pedijatriju a ja sam slala sms-ove. Prije ponoci bila sam na odjelu neprestano ponavljajuci da zelim 24h rooming-in. Nije proslo 10-ak minuta od kako sam dosla u sobu kad su mi je donijeli. Divota poroda bez epiziotomije je sto sam odmah sjela po turski i dojila je. Tu prvu noc sam je vise gledala nego sto sam spavala. Uzimali su mi je samo ujutro na vizitu od 7-10h. Od 15,30-17 i od 21-22h su uvijek pitali da li zelim da je odnesu. Za manje od 2 i pol dana smo pustene kuci. Cimerice iz sobe su priznale da je nikada nisu cule plakati.
 |
|||
Odgovori s citatom
Kako je samo mala mišica cikila... 
Fidji prvotno napisa
saznat ces kad rodim. ...i tako se iduci puta usudila pitati sat vremena kasnije, kada se Vega rodila. hahaha!
za Vegicu medenicu....
