Evo naše priče s Kantride!
Kirurg nam je rekao da se testis sam neće spustiti jer ga drži preponska kila. Odvagali smo za i protiv i odlučili se za operaciju što prije, konkretno u srijedu 28.02. U utork su nas službeno primili u bolnicu, vadili krv iz prsta (ustanovili da je anemičan ) i pustili nas kući s uputama da ne smije jesti iz 2h (iako je dojeno dijete, pa je mogao jesti i kasnije, ali nisam se htjela pametariti) i da dođemo oko 7 i 30h.
U srijedu ga operirali u 9h (bio je prvi jer je bio najmlađi, zadnji je bio na redu u 11h, jadno dijete). Mogla sam biti s njim cijelo vrijeme, osim onih pola sata što je proveo u oper. sali. Nakon operacije nije još 2h ništa smio piti, a onda čaj. Tek 4h kasnije je dojen! To je bilo najgore čekati, on jadan gladan i žedan, gleda me onim plavim okicama, a ja mu ne mogu pomoći. Srećom dosta je bio pospan od anestezije, pa je stalno bježao u san. A onda su nam donijeli čaj u bočici! On ne zna piti iz bočice, pa se zagrcnuo, pa kašljao i vukao onu dudu. Užas! Jedva sam dočekala dojenje!
Isti su nas dan pustili kući, kontrola za 5 dana i vađenje konaca. To smo odradili, sljedeća kontrola za mjesec dana!
Mali je 3 dana bio miran, a onda je opet krenuo u sjedenje i dizanje na noge i doktorica je rekla da je to ok, ako sam pokušava, znači da ga ne smetaju rane. Još 2 dana držimo flastere, a onda i njih skidamo i možemo ga normalno kupati!
Najbolje je što se može biti s djecom 24h (no, neponovilo nam se)!