I ja ću se malo vratiti na ovu temu, upravo zbog jedne operacije koja je prošla i druge koja nas još čeka.
Malom je sa 6 mjeseci uzv ustanovljeno da su testisi jako visoko, što je potvrđeno i drugim uzv sa godinu i pol. Dr. je rekao da nema šanse da se sami spuste jer su skroz na kontra strani kanala i prvu operaciju smo riješili prije mjesec dana.
Ujutro je zaprimljen u bolnicu tek negdje oko 10 je operiran. Nema potrebe ni opisivati kak smo se MM i ja osjećali, ko da mi je netko srce iščupao, užas! Mogli smo ga tek doći vidjeti poslije op. i onda u 13 u posjete. Mene su pustili do 19, a mm je otišao već u 18h. Mali je bio totalno miran, što od anestezije, što od cijele grozne situacije, iako sam ja očekivala histerije i plač. Grozno ga je bilo vidjeti u tom krevetiću, vezanih nogu (doduše, ja sam mislila da je to prestrašno, al jednostavno nema druge jer se nije smio opirati nogicama, a i nije bilo jako stegnuto, lagano sa zavojima..). Noć mi je bila prestrašna i samo sam mislila kak je njemu malome i da l plače, da l me zove.. Nešto grozno, al opet, tješili smo se da tako mora biti i da je to za njegovo dobro i njegovu budućnost da postane tatica jednog dana.
Uglavnom, sve nas to opet čeka početkom 6. mjeseca jer je i drugo ostalo skroz gore. I da, morao je mirovati punih 6 dana, mislila sam nemoguća misiija, al nevjerojatno kak ta djeca valjda osjećaju da tako mora biti. Uopće nas nije tražio da hoda niti je plakao, sve je na kraju prošlo puno bolje i lakše, nego sam očekivala i hvala Bogu za to.
Moram pohvaliti Klaićevu i dr. Barčota, predivan čovjek i profesionalac i uvijek spreman za sva pitanja.
Malo sam odužila, al eto, to je naša priča o nespuštenih testisima. :/