Da, u Klaićevoj. Najgore je to što smo mi cijelo vrijeme bili uvjereni da je za djecu stariju od 6 mjeseci dozvoljen dnevni boravak, al kad nam je sestra kod prijema rekla da se može doći samo u posjete, ko da me mokrom krpom odalamaila! Za poludit!
A, moš se ti onda na trepavice postaviti, moliti, napadati, al pravila su pravila (od kojih se grozim jer nedopustivo je da uz tako malu djecu barem mi mame ne možemo pišljivi stolac dobiti).
Onda su me drugi tješili da je možda i bolje da nisam s njim jer bi vjerojatno više plakao i cendrao.. Ma, ne znam, al grozan je taj osjećaj nemoći i to što mu ne možeš ništa objasniti. Znam da ima i gorih stvari i bolesti, al u tom trenutku meni je moj problem najveći i teško to prihvaćam. Najgore je to kaj nas to opet čeka, a pretpostavljam da će sad biti još gore i više plača.
Sljedeći dan kad smo došli po njega, prvo sam škicnula u sobu da vidim kaj radi, a on se smije i gleda klince u drugim krevetima. To me malo utješilo jer sam to usporedila s boravkom u vrtiću. Plače dok ga ne ostavim, a poslije se smiri.
Melanija, a kad imate operaciju?