znaš šta...u tim trenutcima dok sam držala moj smotuljak ništa me nije bolilo...ma koji punti, koji bolovi...postojali smo samo ja i on...
jedna cura je pisala (da ne tražim sad koja) kako čitavo vrijeme moraš paziti da ti cura sa susjedne stolice (4 u nizu) ne udari bebu u glavu kad se okreće...ih a još je ljepše kad sestra preleti preko tog hodničića (cca 1,5m širine) pa ti stane na nogu i još se istrese na tebe..." pa mama niste doma...dkupite te noge...) a ti nabaciš najljepši osmjeh na lice i nije te briga za njene odvratne komentare...
a znaš kako tate gledaju bebe...s balkona...prođe se kroz taj isti hodnik gdje mi dojimo 2xdnevno po pola sata i iziđe se na balkon i onda kroz stalko gledaš svoju bebu...a ako je sunce i tuče u staklo onda vidiš 20 faca zalijepljenih u staklo kako bulje unutra ne bi li nešto vidjeli...ko konj naprežeš oči samo da vidiš kako tvoje malo zlato ručicom miće, kako diše, kako spava...45 minuta tako brzo proleti...
uvjeti su katastrofalni...ali opet ...oboje djece su mi bili na neonatologiji i da je nije bilo....ne znam šta bi bilo danas...kakva je god dobro je da je imamo...ti dani bez bebe su užasni, katastrofalni, pogotovu kad je krevetić ispred tvog kreveta prazan pa onda ko god uđe sažalno te pogleda i boji se pitati gdje je beba...a tebi srce puca jer tvoja beba nije s tobom...

ja se drugi put nisam dala...4 h poslije poroda sam stala na noge i put 4 kata na neonatologiju...kad me vidjela doktorica koja me šivala srce joj je stalo...ali ja sam htjela vidjeti svoju bebu...NISU MI DALI!!!!!!!!!!!!
sutradan sam mm-a naručila da me odvede do gore jer sam jako puno krvarila i morali su mi ga pokazati...kako odvratno zvuči...oni su meni moje dijete pokazivali...
samo mame koje su prošle horor naše neonatologije znaju o ćemu govorim