Kako sam odlučila ne dojiti :(
Dugo mi je trebalo da napišem ovu priču, ali grižnja savjesti mi ne da mira... u komi sam već mjesecima, mislim da si to neću oprostiti dok sam živa
Prvo dijete sam rodila prije 6 god i uspješno dojila. U rodilištu je bio 24 h rooming, sestre su bile ljubazne i pokazivale nam kako dojiti. Ma sve 5! Nikad nisam imala probleme s bradavicama, krvarenjem i sl. Jedino što je mlijeka bilo ko u priči, pa sam se pola dana morala izdajati, da se riješim viška.
Zatrudnila sam ponovo, ovaj put blizanci. Trudnoća je bila teška, zadnja dva mjeseca sam preležala u bolnici, al svo vrijeme sam bila sretna, mirna, samouvjerena (mislim, imam već iskustva kao majka, ma sve ću uspjeti), ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što dolazi....
Izdržala sam trudnoću do 38 tjedana, postalo je nepodnošljivo, nisam se više mogla kretati, bebe su bile velike (svaka 3 kg), a ja sitna, visoka jedva 160 cm. Napokon doktorica odluči da sam spremna za porod. Rodila sam za 2,5 h na drip (koji blago rečeno nisam ni osjetila, trudovi su bili jako slabi zbog prerastegnute maternice), na porodu je bilo 3 doktora, 2 sestre, babica, 3 pedijatrice, ma super su sve pripremili, osjećala sam se sigurno, svi su pomagali, posebno moja ginekologica koja je tako dobra i nježna žena!
Uglavnom, sve super, porod završio, bebe su odnijeli, a mene spremili u krevet da se odmaram. Nisam mogla ustati cijeli dan i noć, kad sam
probala, skoro sam pala, nisam mogla disati, počeli su nepodnošljivi bolovi, tražila sam nešto protiv boli, jer je bilo gore od trudova. Drugi dan su donijeli bebe meni u sobu, ja sam malo došla sebi, uspjela se otuširati. Počela sam ih dojiti, jednu po jednu, izvrsno su hvatale bradavicu, pedijatrica koja je dolazila u viziti me pohvalila kako to odlično radim. Pedica je inače hodala po rodilištu i cijelo vrijeme skoro vikala: Dojiti, dojiti i samo dojiti!
Prvu noć ostanem sama s curama i naravno, bude se svaka 2 sata, ja ih pokušavam stavljati na cicu, jedva nekako ustajem, jedna je na cici, druga plače! Uzmem drugu, prva plače.. borim se cijelu noć... vidim da mi cice još nisu nabrekle, čak ni kolostruma još nema. U međuvremenu ih hrane bočicom. Čak su mi donijeli bebu koja ima 5 kg, da mi navuče mlijeko, al mali se tako bio unervozio, da nije uspjelo.... ja plačem MM svaki dan, zašto nema mlijeka?
Treći dan mlijeko nadođe, al onda tek počinju muke.... cice se povećale za tri broja, bole, pokušavam se izdajati, uspijem s nekom mizerijom... bebe i dalje cicaju, oni ih važu, ono ništa, kao nisu dobile ni gram....
Nisam spavala tri noći i tri dana, uhvatio me strašni babyblues....
Jutro je i MM treba doći po nas. Mene počinje hvatati histerija, plač, počinjem hodati po onim hodnicima i plakati: Ja to ne mogu, ne mogu dojiti... sve me boli! Nikako se ne mogu smiriti! Dolazak na svijet njih dvije me strašno potresao, ni približno kao prvi porod i prva beba... nikako nisam mogla shvatiti, djelovalo mi je kao neki fenomen, otkud njih dvije tu? A ja sama...
I tako, tulim ja, sletile se babica što me porodila, pa moja ginekologica, tješe me, grle me...Ja tulim: dajte mi tablete, ne mogu dojiti,... ja to ne mogu!!! Babica zove MM da još ne dolazi, dok me ne smire. Uvjerava me da dojim, da će biti problema s grčevima i sl., daje mi bebu na podoj, kao poslije će je izvagati.. izvaže je i govori mi: evo, ima mlijeka, teža je za 10 grama, ili tako nekako... ja i dalje plačem i tražim tablete... daju mi nešto za smirenje, stave u sobu da prilegnem, babica govori, ja ću paziti na bebe, pokušaj odspavati... ja ne uspjevam, stalno se dižem... na kraju doktorica popusti i da mi Bromergon. Odemo napokon doma. Popijem tablete, kako su mi rekli... u jednom trenutku me sruše, padne mi tlak, imala sam osjećaj da ću umrijeti..... drugi dan dobijem strašan osip, alergiju, zovem doc. koja mi govori da odmah prekinem sa Bromergonom. Slučajno nabasam na ovaj forum i pročitam za kupus. Počinjem stavljati obloge i mlijeko za nekoliko dana nestane.....
Internet smo priključili kad sam bila trudna, međutim nisam mogla sjediti za kompom, nego samo ležati.... poslije kad sam počela čitati o formuli i o prednostima majčinog mlijeka, hvata me strašna depra i grižnja savjesti. ono što mi je babica rekla, obistinilo se... grčevi, povraćanje u mlazevima, i tako 2 mjeseca...
Poslije nekog vremena kad sam došla sebi i kad mi se vratila tjelesna snaga, čudila sam se, zašto sam tako odlučila, pa mogla sam ja to, što mi je to puhnulo u glavu, zašto mi se to dogodilo....
Nikad si neću to oprostiti, dok sam živa.....ne znam dali me tko razumije, jer ni ja sama sebe ne razumijem... zašto sam to napravila svojim bebama koje volim više nego sebe, zašto sam bila tako sebična.
Neka me krivi tko hoće, al morala sam to podijeliti s vama, ne želim se pravdati, ne znam ni sama što želim...
U čemu sam pogriješila, jel pogriješilo osoblje što im je davalo bočicu, jesu li mi trebali više pomagati?.. a opet njih je malo, pomognu koliko mogu.
Sva sreća, bebe su zdrave, vesele, puzaju, sjede.... kako će biti dalje i koje će biti posljedice....
Oprostite na dugačkom postu i pozdrav svim mamama, a posebno dojilicama!
 |
|||
Odgovori s citatom
Trina prvotno napisa
Nikako ne mogu to sebi objasniti... imam par slika gdje ih dojim u rodilištu, i ako MM slučajno pregledava slike na kompu, ja mu kažem da ih makne, jer mi krenu suze na oči, toliko mi ih je bolno gledati 
).
). 
- ali bilo je ili to ili će im oni dati bocu!