Odavno sam primjetila da ono što nas trenutno zaokuplja primjećujemo svagdje..
(Npr, glup i trivijalan primjer - kada sam iščašila nogu, primječivala sam gomilu ljudi koji šepaju.. Sada ih ne zamjećujem uopće.
Ili.. kad sam pokušavala bezuspješno godinama ostati trudna, činilo mi se da su sve cure oko mene ili trudne ili imaju malu bebu.. Znam da me smetalo nešto s Coolinarikom, ne znam više što..)
Mene su godinama "bockale" reklame tipa "mama.. obitelj.. trudnoća.. ".

Ova Unicefova kampanja je hvale vrijedna. Znam puno obrazovanih ljudi, koji su mi kad smo krenuli u postupak posvajanja objašnjavali kako bi bilo super da dobijem dijete od 3-4 godine, jer oni se prije toga "ništa ne sjećaju". Isto tako, čude se zašto Keti kupujem igračke, čitam slikovnice... jer "ona to ne kuži".. To što je nosim u marami/slingu, tumače prevelikom razmaženošću.. Nikad je ne ostavljam da plače, uvlači nam se u krevet svake noći.. Platnene pelene su još samo jedna moja izmišljotina i sl.
Kampanja je namjenjena tim ljudima, da shvate kako njihova djeca trebaju ljubav, pažnju, zagrljaj.. Ne može biti univerzalna.
Meni osobno se sviđa. I nimalo me ne bi odgovorila da posvojim dijete starije od 3 godine. Samo bi me potakla na razmišljanje kako tom djetetu što više toga što je propustio nadoknaditi. Shvatila bi to kao dodatni izazov.

A možda i neka teta u Domu razmisli drugi put u ophođenju s djecom, i pruži im malo više ljubavi.. jer to je ono što toj djeci nedostaje.
Ono što sam ja vidjela je jaaako daleko od toga.