Ova diskusija je prilično zabrazdila u krivom smjeru, pa bih htjela još jednom za kraj sumirati svoje mišljenje. Ako se radi o meni, mene nije briga za to što misli, metaforički rečeno, „teta u dućanu“ i ne smeta mi što imam posvojeno dijete, upravo suprotno, ja se time ponosim i ponosim se svojim djetetom.

Ali, generalno gledano, mene predrasude koje postoje u društvu jako smetaju i to ne samo tamo gdje mene osobno boli nego i kad se radi o drugim slučajevima. Smatram da svako na svoj način i na svom mjestu mora djelovati protiv takvih predrasuda koje vrijeđaju nečiju osobu i dostojanstvo. U ovom slučaju ja se nisam osjetila osobno pogođena nego su me neki izričaji iz kampanje zasmetali zbog djece o kojoj se radi. Ponavljam da protiv kampanje nemam ništa, dapače, također se radi o problematici za koju je potrebno senzibilizirati društvo. Međutim, moje je mišljenje da, radeći kampanju, moraš biti vrlo obazriv prema svima kojih bi se to moglo ticati i koje bi to moglo pogoditi.

Ilustrativno, mene uopće ne smeta da se govori o tome da je dojenje dobro, a nedojenje nije dobro, ali bi me smetalo da se govori da su nedojena djeca nužno takva i onakva. Da sam mogla dojiti svoje dijete sigurno bih ga dojila. To što ja nisam mogla dojiti svoje dijete uopće ne mijenja moj stav o dobrobiti dojenja. Ali je isto tako istina da je moj sin zdrav, jak, pametan, dobre naravi itd. iako nije dojen ni dana. Isto tako, to što ja nisam provela sa svojim djetetom sve dane njegova života, nego je on prvu godinu svog života proveo u domu, ne mijenja moj stav o važnosti svega onoga što je on u toj godini propustio. Naprotiv, ja sam iskusila posljedice toga i ne sporim da su one realne i kod mog djeteta i kod druge djece. Ali, moj sin definitivno nije „nezadovoljan vlastitim životom“, nema „poremećene odnose s drugim ljudima“, nema „poremećaje hranjenja“ i vrlo sam uvjerena da ubuduće neće biti kriminalac, nasilnik ni ovisnik. On je dijete kakvo bi svatko poželio, unatoč tom nesretnom početku. Pri tome je moje dijete samo primjer.

Dakle, do svakakvih problema može doći, ali, ono što meni smeta u reklamnom tekstu kampanje je to što mi ona zvuči tako kao da se djeci koja nisu imala tu sreću da u prve tri godine imaju odgoj i ljubav koju trebaju i zaslužuju, odriče svaka šansa da budu normalni, sretni, prilagođeni, itd. ljudi. Mene je svaki puta kad sam to čula ili pročitala zašarafilo u želucu. Taj osjećaj nelagode je tu i on je istinit. Ja tom svom osjećaju vjerujem i mislim da se moglo drugačije. Ja sam jedna od ljudi koji na tu kampanju reagiraju i osjećaju nešto i nisam jedina kojoj se to ne sviđa. Na to autori mogu odmahnuti rukom i reći da je to moj problem, a možda mogu i promisliti o tim formulacijama. Samoj kampanji i svim ljudima koji u njoj sudjeluju ne osporavam dobre namjere, dapače, čestitam im što su se toga poduhvatili, što se aktivno trude oko nečega i želim im uspjeh.