Kao klinka su mi vadili mandule i od tada se sjećam samo bolova od vađenja, samog buđenja se ne sjećem kao nečeg lošeg.
Ali zato sada kad sam bila, buđenje mi je bilo najgore od svega. Nisam povraćala niti imala mučnine ali mi je u glavi bio kaos i totalni napad panike Zabrijala sam da im "odlazim" a oni me oživljavaju. Pokušavala sam im nekako dati do znanja da sam živa ali nisam se mogla niti pomaknuti, niti ništa reći, niti otvoriti oči. Prvo što sam osjetila kad sam počela dolaziti k sebi su jaki bolovi. Cijeli taj dan sam dremuckala i bila slabašna. I meni je tlak jako pao, 90/47.
Sva sreća da se čovjek fizički jako brzo oporavlja, a i sjećanje na buđenje jako brzo blijedi