Moj mali princ se vratio oduševljen s pismenog natjecanja iz matematike. Nije znao jedan zadatak, a jedan je krivo shvatio. Stigao je riješiti zadatke u predviđenom roku.
Nakon par dana smo vidjeli rezultate: osvojio 7. mjesto od njih 26 iz 4. razreda, bio 2. u razredu od njih 6, a upao kao 6. da dobije samopouzdanje. On je presretan i krila su mu narasla. A ja kao ponosna majka presretna sam kad ga vidim koliko je sretan i koliki mu je to poticaj. Kad se samo sjetim kako sam ga tješila nek ne bude žalostan ak rezultati budu loši. Kad mi njegova učiteljica stalno na informacijama govori da on može, al neće, da je lijen.
Nema veze kaj ima 4 iz matke. Sad je i učiteljici dokazao da ima znanje. On je između 4 i 5, al ima uvijek zaključno 4 jer ne stiže riješiti radnu bilježnicu, a doma ju ne da rješavati jer iz nje daje ocjenu. Ko da od ovog ima neke koristi. Ne riješi pa jedino može biti neocijenjen. A na kraju god. radne ne idu doma neg ih učiteljica baca u stari papir. Radnu iz PiD vidim ponekad, a iz hrv. nikad.