 |
|||
prirodni porod - do kada?
sto konkretno ocekuju one koje zele prirodni porod, dakle ne drip, ne amniotomija, ne pozurivanje... do kada?
i sto tada konkretno doktor ili primalja trebaju uciniti?
u onoj zalosnoj prici s poroda u vinogradskoj, neki dan je tu objavljena, sto su konkretno i kada trebali uciniti?
Re: prirodni porod - do kada?
E, ovo je odlično pitanje. Možda da prvo na njega proba odgovoriti mama čija je to priča.
moze link na tu pricu?
evo nešto zanimljivo:
http://www.udrugaprimalja.hr/content...=0&G4=0&ID=111
da izdvojim
primalja je da pomogne, a doktor da nagleda i pazi na onih 10-15% mogućnosti za komplikacije (hitni carski i sl.)Istovremeno postoji potreba razvijanja čvrstog vjerovanja u prirodu, i čvrstog i trajnog vjerovanja da su žene odlično „opremljene“ za donošenje novog života bez uplitanja, „pomoći“ i „popravljanja“ prirodnog procesa. Priroda je obdarila ženu potrebnim instinktima u nediskriminirajućem smislu. Svaka žena nosi mogućnost sigurnog i lijepog poroda, a mi moramo slaviti njene iskonske talente – to je primaljstvo u suštini, to je njegova bit.
i ovoDominique Pourre, primalja
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju "Ostvarenje" d.o.o.)
Došla sam u Pithiviers kao primalja prije deset godina, više instinktom nego izborom. Ali izabrala sam ostati. Sve što sam ovdje naučila o ženama, muškarcima, liječnicima, primaljama - i sebi - učinilo je nemogućim da se vratim bilo kakvom poslu koji zanemaruje to znanje, koji se usredotočuje samo na obuku, stažiranje, ispite. Posljednjih me je deset godina naučilo jednu veoma važnu stvar: kada rađaju djecu, žene trebaju paziti da se ne prepuste potpuno rukama liječnika i primalja. Kao profesionalci, bili smo obučeni biti hladni, udaljeni, tehnički - a ipak u njihovim očima ne možemo pogriješiti. Kako da onda ne nastavimo vjerovati, i ne činimo da i drugi vjeruju, da ženama u porađanju nedostaje kreativnosti i pobude, da im trebaju naša rješenja? U tim ključnim trenucima, mi djelujemo za njih, učimo ih, organiziramo cijeli njihov život, čak njihova osjećanja. Moje desetljeće u Pithiviersu je predstavljalo trajan i pobjednički izazov upravo takvoj obuci, takvim stavovima, neprestanom jačanju tog autoriteta i hijerarhije.
Osnovna ideja Michela Odenta za majke je bila: "Ne slijedite tuđi savjet. Nitko ne zna bolje od vas što je ispravno za vaše dijete." Buduća majka je sada bila odgovorna za to što je mogao postati radostan događaj. Umjesto da pušta da netko drugi porodi njeno dijete, tješi ga ili ga po prvi put okupa, na njoj je bilo da preuzme svoj dio i učini to sama.
Upravo sam dobila sina i možda me je to učinilo osjetljivijom za te istine. Brzo sam odlučila da usprkos tradicionalnim pravima moje uloge kao primalje, više ne mogu biti prva koja će dodirnuti bebu. Više nisam mogla požuriti s novorođenčetom u drugu sobu iz nekog misterioznog razloga koji sam davno zaboravila. Prestala sam nositi gumene rukavice, zato da bi prvi dodir djeteta bio s ljudskom kožom. Nije bilo lako, ali sam pokušavala. I puštala bih da majka miluje svoje dijete. Da, kažem "puštala", jer mi profesionalci još uvijek imamo moć; još uvijek mi dajemo zeleno svjetlo za oslobađanje i ispoljavanje osjećanja - ili, češće, kao što nas je naučio običaj i rutina, crveno svjetlo.
Majke su počele preuzimati inicijativu. Više se nisu plašile krhkog, skliskog dodira svoje bebe. Morali smo im reći: "Možete sami roditi bebu. Posegnite i uhvatite te male ručice, one vas traže. Ne plašite se, možete to. To je vaša beba." ne naša, ne liječnikova, nije neki čudni proizvod medicinskog znanja, tehnike ili moći. Ali nije bilo tako jednostavno kao što zvuči.
Ne odričete se profesionalno odobrene uloge "otimača beba" bez velike mjere samozatajivanja. Kada sam bila službena "otimačica", toliko bi mi laknulo kad bih vidjela bebu; mislila bih: "Evo ga, dječačić, evo ga, živog! Mogu ga držati, imam pravo. O, tako sam se plašila da bi mogao ne biti. Da, upravo kao i ti, majka. Imala sam ista osjećanja, iste strahove. A sada ću ti dati poklon: tvoje dijete. Ali prvo ga trebam pregledati, okupati ga, izvagati ga, obući ga." Čini se da nema kraja mjeri u kojoj beba može pripadati nekom drugom umjesto svojoj majci. I ti otimači beba, odjeveni u bijelo, te misteriozne figure koje su glasno govorile i donosile odluke - što smo mi to skrivali iza naših maski od gaze? Strah od smrti, strah od žena? Ne možemo li pronaći drugi način? Jesmo li doista tako sigurni? Kako zapravo žene mogu vjerovati da mi o tome znamo više nego one?
Dakle sada, skinimo maske! Neka se uloge obrnu!
Evo me, slušam te. Što osjećaš? Mogu ti pomoći ako mi kažeš što želiš. Pričaj mi. Uči me. Ne želim više stajati pred tobom, aktivna i moćna.
Danas u Pithiviersu, mogu se opustiti, slušati, biti dio jednog intimnog čina. Žena stoji. Daje mi do znanja što se dešava: da osjeća promjene u tijelu; da želi istiskivati; da se mora malo više otvoriti; da joj se opna puna tekućine ispupčuje među prstima. Govori mi što želi: toplinu; toplu vodu; milovanje svog muža, ili možda moje. Ispoljava svoja osjećanja: koliko to boli; da želi da bolničarke učenice s raširenim očima napuste sobu, jer koče nešto u njoj; da nisam uvijek tako meka i nježna kao što bi ona voljela da budem; da želi da sve završi; da želi vrištati; da će sada to učiniti. Čujem je kako zapomaže i više je ne pokušavam smiriti. Ona postaje moj učitelj. Slušam je, učim njenu lekciju. I ja sama sam trudna, trudna s njenim riječima, njenom boli, njenim čudnim krikovima koje čak ni ona ne prepoznaje kao vlastite.
Prevladana sam. Ništa je ne mogu naučiti. Ona sama istiskuje u život. Ja je ne dodirujem. Viče na mene: "Odstupi. Rađam. Pusti me na miru!" Udobno se smješta i ja se moram prilagoditi njenom položaju. Kreće se uokolo. Kreativna je, misaona, puna života. Traži ono što želi. Iscrpljena je a ipak tako vitalna. Dok se baca na mene, pokrivena sam njenim znojem. Primorana sam raditi kako ona želi. Ali ona je lijepa, ona je život koji će upravo iznijeti. Više me ne pita za vrijeme, spol, težinu. Umjesto toga, jednostavno jeca od zadovoljstva. Napuštam sobu, iscrpljena, puna njenih osjećanja, njene radosti.
Tijekom deset godina u Pithiviersu, naučili su me: tamo gdje su žene slobodne, naučit ćemo kako najbolje porađaju. One će nam pokazati. One će nam vjerovati. Gledajte ih. Pažljivo slušajte...
odavde:
http://prirodniporod.crolink.net/iskustva.htm#20
ne vezano za konkretne price (nemam pojma o cemu se radi), ali prirodni porod i zelja za istim, nisu - u stvari ne bi smjeli biti - plod mode, nedovoljne informiranosti, povodjenja za necim samo zato jer dobro zvuci.
prirodni porod je porod bez intervencija sa strane. dok god nema potrebe za istima.
svaki porod bi trebao (kod zdrave trudnice, uredne trudnoce i spontano zapocetog poroda u terminu) zapoceti kao prirodan. bez intervencija. i takav ostati dok god je to moguce.
najcesce je (u gornje opisanim slucajevima) kraj prirodno zapocetog poroda, u kojem nema nepotrebnih izvanjskih intervencija - takodjer prirodan, spontan - rodjenje djeteta i posteljice.
ali - sve ovo ne moze biti ako u ikojem trenutku nastane situacija u kojoj je ugrozen zivot djeteta ili majke (prolaps pupcane vrpce, nagli porast tlaka rodilje, nagli pad otkucaja srca djeteta....). inzistiranje na prirodnom porodu u takvoj situaciji vise nema veze s prirodim porodom. samo s neinformiranoscu, nesigurnoscu i neodlucnosti rodilje.
nisam na to mislila, litala. nemam sad vremena..
evo linka na pricu, iako nisam htjela bas prozivati, ali da ne objasnjavam...
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=37568
Evo, ja procitala.
Prvo, sto je doktor na pregledu dva dana prije termina isao procackivat da "pokrene porod"?
Zasto je ona bila cijelo vrijeme sama prakticki, zasto nije nitko je pitao kako je, kako joj mogu pomoci, zasto joj nitko, naizgled, od osoblja nije pruzio emotivnu i fizicku podrsku, osim one jedne sestre koja joj pokusava pomoci i uspijeva je malo smiriti?
Zasto su joj uvalili klistir cim je dosla?
Zasto joj nisu pomogli savjetima kako da ubrza otvaranje?
Zasto je ona tamo lezala kao komad mesa?
Kakvi su to komentari od osoblja, tipa htjeli ste prirodan porod pa evo vam?
Kako da se zena opusti u takvom okruzju, kako da se tijelo odvoji od panike kojem je izlozeno i radi svoj posao?
Ako je i trebalo trajati toliko dugo (a ima poroda koji zaista traju toliko dugo), koji ti je posao kao sestri, primalji ili doktoru osim da pruzas sto bolju podrsku rodilji?
Zbog postupaka zdravstvenog osoblja vec na pocetku mami je oduzeto pravo na prirodni porod, a njihovim daljnjim postupcima, i pravo na humani porod.
Da, ja se slazem s Ancicom da ono od pocetka nije bio prirodan porod.
Isla sam citati pricu i rasplakala se od muke i tuge...
Di svo to osoblje po rodilistima preskoci u svom skolovanju onu tako vaznu pricu o suptilnoj igri hormona, kad vec sami od sebe nemaju obicnu ljudsku empatiju?
Pricali smo vec o uvjetima za prirodan porod. Najbitnije je na kraju od svega da se zena osjeca sigurno, zasticeno i neometano. U ovoj prici je zena zaplasena i izignorirana. Oduzelo joj se dostojanstvo.
I svu bol mogla je podnijeti jer nije bol problem. Problem je druge prirode. Ali otvorit cu novu temu jer bas me to kopka u zadnje vrijeme.
Ja mislim da prirodni porod kod nas prestaje dolaskom u bolnicu. Bolnica je ta koja to ne omogućuje, takva je surova istina.
da, cini se. oni ocito znaju samo intervenirati. i ako to odbijes, ne znaju sto s tobom, ne postojis.
Nisam pročitala priču, a sudeći po vašim reakcijama bolje da to ni ne učinim. Ono što želim reći na temu prirodnog poroda, odnosno onog bez intervencija sa strane jest slijedeće:
prije 13 dana sam rodila u Rijeci. Prirodno. Porod je počeo u vodi, a dovršen je na porodnom stolcu. Sve je bilo upravo kako sam priželjkivala, dakle za mene i malenu savršeno. Bez ikakvih medikamenata, jedina igla koju sam 'primila' je bila ona za vađenje krvi pri početku poroda.
No... slušajući priče cimerica na odjelu babinja, moram priznati da nijedna od tih djevojaka nije mogla (sve i da je htjela) imati prirodan porod. Vjerojatno sam baš slučajno uletjela u skupinu djevojaka kojima su počeli trudovi ili im je pukao vodenjak, a nisu se otvarale dalje od 1 prsta. Nikako. Većina ih je i prenijela.
I slušajući te priče morala sam se, ne htijući, pomiriti sa činjenicom da 'ni žene više nisu što su bile'. Lijepe su priče o prirodnim porodima kakve su imale naše bake, prabake... ali to su bila druga vremena, drugi način života, drugi pogledi na sve. Čak je i tijelo žene bilo drugačije.
Naravno da ima jako puno žena koje si mogu 'priuštiti' prirodan porod jer su im tijela predisponirana za to, jer im je um pun vjere i spoznaje da to mogu. I na koncu, jer imaju onu iskonsku vjeru u svoje tijelo i znaju da one to mogu!
Nažalost, danas nema više puno takvih žena. No to, naravno, ne znači da su ove druge manje vrijedne ili slično. Bože sačuvaj! Svaka od nas bi trebala slušati sebe: instinkt i tijelo. Ako ide- ide! Ako ne ide- ne ide!
Eto. Bila sam uvjerena da nikad neću tako razmišljati, da ću uvijek vjerovati i ZNATI da svaka žena može imati neinterventni porod. Ali znajući ovo što sad znam... više ne mislim tako.
procitala sam pricu, i stvarno je grozna.
ja sam imala porodjaj koji je trajao 50-ak sati, svo to vreme sam imala bolove (da ne kazem trudove, jer je bilo grozno neefikasno prvih dan i po) istog intenziteta, pa cak i kad sam na kraju dobila indukciju.
otvorila sam se na pocetku 1 prst, to je bilo u sredu rano ujutro.
Nalaz je ostao isti do cetvrtka kasno uvece.
Tada mi je ispao cep i pocelo je otvaranje.
Drip sam dobila u petak rano ujutro i rodila u roku od 5 sati (pustili su me i da stojim, ali nisam mogla bas dugo).
Vodenjak je naravno probijen (voda je curkala pre toga) i ostatak vode je bio zeleni.
Verovatno bih se bez dripa porodila nekoliko sati kasnije, ali ja sam srecna sto su mi ga dali, jer je beba ocigledno neko vreme patila, a i ja nisam spavala 3 dana (osim sto mi je jedan trud preskocio drugu noc pa sam tu zaspala 5-6 minuta).
Pitam se sta bi bilo da su te zene ipak sacekale malo duze.
Nije mi bas jasno kako to "nisu se otvarale" zakljuce za max. 12 sati.
Eto ja se nisam otvarala 30 sati, pa se otvorila, i rodila vaginalno.
E da, u predradjaoni je bila i zena kojoj je pukao vodenjak i cekali su 24 sata do pocetka trudova. Naglasavam da nije imala nikakvu vezu.
Mislim da je imala, da bi pre dobila drip.
Ja se nikako ne mogu složiti da su tijela žena drukčija, pogotovo ne u takvom postotku da u 80, 90 posto poroda treba intervenirati?! Pa nije evolucija tako brza. Intervencije u porodu ulaze u priču u zadnjih 100injak godina, nismo se promijenile tako brzo. Ok, nešto smo fizički neaktivnije nego što su to bile naše bake, ali niti to nije nešto što može opravdati tolike intervencije.
Ono što jesmo izgubile jest ženska mudrost, vjera da možemo roditi prirodno, da su intervencije potrebne u manjem, ne u većem broju slučajeva. U gotovo svakoj priči s poroda koju čujete možete sasvim jasno vidjeti kako su interevencije zapravo dovele do daljnjih intervencija, kako je nehuman odnos prema rodilji podignuo adrenalin i zaustavio otvaranje, naša tijela funkcioniraju, točno onako kako je priroda i zamislila da funkcioniraju u uvjetima u kojima se ne osjećamo niti dobro niti sigurno.
E, tu se u potpunosti slažem s tobom, Majo! Nisam mislila da su se tijela žene toliko drastično izmijenila, ali opet određene promjene postoje. Kad samo pogledamo modu tada i onda, načine života tada i onda... postoje različitosti i to velike! Ali su definitivno najvažniji faktori koji koče prirodan porod ovi što si ih nabrojala!
Klistir i brijanje su nepotrebne i neugodne radnje koje bi trebalo ukinuti, kao što i je u civiliziranom svijetu van naših granica, ali, ruku na srce, s njima porod nije ništa manje prirodniji. Prirodan porod je porod bez medicinskih intervencija.
Bez dripa, prokinutog vodenjaka, epiduralne, svega onoga što utječe na brzinu poroda, snagu trudova, otvaranje...
Meni je sada, zapravo vec mi je odmah bilo žao što su mi prokinuli vodenjak da bi sve pojačali, a onda mi dali dolantin da me olfo manje boli
Rezana nisam bila, beba je bila mala, samo sam malo pukla, ali sad kad citam ovu pricu, i da moram birati izmedju rezanja i pucanja na sve strane... ne znam.
Sad, jesam li rodila prirodno, nisam. Jel moglo biti i neprirodnije, je. Ali da mi nisu prokinuli vodenjak i da sam odbila dolantin, moja bi beba na svijet dosla prirodno.
ja sam definitivno bila iscimana raznim glupostima u toku trudnoce (uzasno me pogadja korupcija i stanje u drustvu, a trudnoca i porodjaj su nekako naosetljiviji segmenti licnog zivota koji ne mogu da prodju bez kontakta sa institucijama koje postoje u drustvu), a i u toku porodjaja.
ZNAM da bi bilo drugacije da sam imala bar malo podrske, a da mi je bilo prijatno u porodilistu sve bi sigurno bilo super.
ja sam uprkos svemu osetila svoje telo, i svesna sam da mogu normalno i prirodno da rodim.
bok svima,
Ivana7997 je pitala do kada prirodni porod. Naime ja definitivno hoću prirodni porod(tj. ono kaj mi je moguče u mojoj-vinogradskoj bolnici), mislim da je najvažnije potpuna informiranost, čitajući sve kaj sam našla o toj temi stvorila sam zaključak:Draga majčica priroda se savršeno pobrinula za prirodni porod, ALI na žalost ponekad i ona malo"kiksa", pa se događaju komplikacije pri porodu(kad male,a kad malo veće), e radi toga treba biti dobro inform. da znaš da tad nije vrijeme za insistiranje na prirodnom porodu, i da nam treba ljudska pomoč(čitaj; osoblje bolnice), čitala sam o nekim T koje nisu bile dovoljno informirane, pa insistirale, riskirajuči život bebe.
Pročitala sam onu priču iz(kud baš vinogradske),čini mi se da je cura bila dovoljno načitana, ali na žalost, kako je Ancica između ostalog napomenula INDUCIRANI POROD PRIJE TERMINA!?!?Nezainteresiranost osoblja...njoj se na žalost desilo(sreća da toga ipak ima rijeđe, bar mislim jer nisam puno takvih prića čitala-iako ih ima)da joj nitko nije mogao pomoči iako je vjerovatno znala(bar na početku komplikacija, jer kasnije kud od panike, a kud od bolova više ni nemožeš racionalno razmišljati)da treba pomoć, jer je oćito bila ignorirana od strane osoblja.
Mislim da cu u svoj plan prirodnog poroda uvrstiti da ne zelim staziste na porodu, pa nevjerojatno :shock: . Sta je intimno i prirodno u tome da u tebe bulji 20 studenata koje nikad nisi vidio u zivotu? Ja se sigurno ne bi mogla opustiti. Mene kod prirodnog poroda brine ovo: do kada inzistirati i kako cu znati da ce mi doktori reci istinu da li mi treba indukcija ili ne? Ili da necu groziti bebu ako budem inzistirala da nista ne rade.
Mene kod prirodnog poroda brine ovo: do kada inzistirati i kako cu znati da ce mi doktori reci istinu da li mi treba indukcija ili ne? Ili da necu ugroziti bebu ako budem inzistirala da nista ne rade.
[/quote]
I mene ovo muči
mina 30 htjela te citirati, al nekaj sam očito zbrljala
Važno je da se o ovome puno piše, jer sigurna sam da ima puno mama i beba koje su nastradale tražeći u bolnici prirodan porod. Jednostavno zato što tražeći to obično na sebe navučeš mržnju osoblja i doktora, a onda kada pomoć stvarno bude potrebna, u njihovim glavama ostane samo "htjela je prirodni porod, pa eto joj ga". Ne mora se govoriti koliko je cijela takva situacija apsurdna i kriva, nego o tome da su to činjenice, da se stvarno dešava po rodilištima. Kako imati prirodan porod u okruženju u kome te i čistačice gledaju preko oka, o doktorima da ne govorimo, kada se zna da cijelim procesom poroda upravljaju osjetljivi mehanizmi podložni našim osjećajima, opuštenošću...?mina30 prvotno napisa
ja sma STVARNO htjela prirodni porod,
ali, prenijela sam 8 dana, počela se otvarat, bez trudova, ležala u predrađaoni 2 dana čekajući trudove i napokon JEDVA PRISTALA na bušenje vodnjaka (obećanje bez dripa), a vodica ZELENA..., a nakon par sati i dalje nema trudova...dali su mi drip (nesnošljivi bolovi) i bebačica izašla za 1 sat.
Pitam se i dan danas što bi bilo da sam i dalje odbijala intervenciju:
da li bi bezbolno rodila (bez trudova) za dan-dva ili bi beba nagrabusila u mekoniju??
To nikad neću saznati..
momtobe, bas to sam htjela reci. i cesto se nakon svega dogodi trauma od poroda, a da i samoj zeni nije jasno sto je poslo krivo... znam nekoliko slicnoh slucajeva, to nije rijetkost...Važno je da se o ovome puno piše, jer sigurna sam da ima puno mama i beba koje su nastradale tražeći u bolnici prirodan porod. Jednostavno zato što tražeći to obično na sebe navučeš mržnju osoblja i doktora, a onda kada pomoć stvarno bude potrebna, u njihovim glavama ostane samo "htjela je prirodni porod, pa eto joj ga". Ne mora se govoriti koliko je cijela takva situacija apsurdna i kriva, nego o tome da su to činjenice, da se stvarno dešava po rodilištima. Kako imati prirodan porod u okruženju u kome te i čistačice gledaju preko oka, o doktorima da ne govorimo, kada se zna da cijelim procesom poroda upravljaju osjetljivi mehanizmi podložni našim osjećajima, opuštenošću...?
Uopće nije rijetkost, često se dešava da porod krene "po krivu", mislim da je zato svom (needuciranom) osoblju u bolnici čudno kad se odbijaju intervencije. Navikli su pomagati na taj način. Jer to je onaj zatvoreni krug "porod-bolnica-intervencije", ja smatram da je sreća i rijetkost u bolnici imati prirodan porod. Više sreća, jer da se slučajno nešto desilo što bi zahtjevalo intervenciju, pitanje je da li bi ona stigla na vrijeme i adekvatno. Ja nikad nisam napisala svoju priču o porodu, jer dan-danas prevrćem po glavi cijeli događaj i pokušavam prokljuviti gdje je zapelo.
Kao nulipara, uopće neću na prvom porodu u bolnici forsirati žensku snagu, naročito ako puno prenesem. Nekako bi bila hrabrija da porod krene na vrijeme ili malo ranije. Ne želim nikakve komplikacije ako prenesem i inzistirat ću da mi rade briseve i kontroliraju što se mora, naročito pl. voda. Želim porod iz bajke ali da li fatum to želi za mene, znati ću uskoro. Divim se ženama koje ustraju i sve podrede da im prvi porod bude što prirodniji. Previše ima slučajeva kakve je momtobe navela oko mene...
A meni je nadasve čudno kako ova tema uopće nije popularna. Kao da je bed govoriti o ovoj ružnoj strani prirodnog poroda, tj. pokušaja da imaš prirodan porod u našim bolnicama.
cirka 85% žena može da rodi bez intervencije, onih 15% trebaju intervenciju (od indukcija do carskog)
kad je nužna intervencija više nema govora o prirodnom porodu, samo o aktivno vođenom medicinskom porodu
ali meni nije jasno, kad porod zapne (žena je dobila 18 sati dripa...) ozbiljno, zašto ne uključe UZV i vide gdje je problem... čemu sva tehnika ako se ne primjenjuje
na UZV bi vidjeli je li beba u dobrom položaju, šta je s pupčanom vrpcom... pa bi mnoga mučenja indukcijom odma išla na carski gdje i uglavnom i završe
eto glupost u šibenskoj bolnici je da kad dođe do prenošenja , žena se stavi u bolnicu i probije joj se vodenjak (malkice da vide kakve je boja voda).... a amnioskopija? SF
glavni je problem : kako vjerovati doktoru da li je ozbiljno potrebna intervencija ili laže?
Ovo mi je tako bolna tema i u širokom luku sam je izbjegavala, iako sam par postova gore dala već svoje mišljenje. Bojim se "junačenja" u bolnici, bojim se da ne naletim na kakvog "malog Boga" koji će moje molbe da idemo nježno i prirodno shvatiti kao uvredu svojoj struci (egu) i otežati mi porod.
Prije nekoliko mjeseci u V. je netko meni vrlo blizak želio prirodan porod. Potpuno uredna trudnoća, školska- nije bilo potrebe misliti da neće sve ostati tako. Naravno da nije naišla na osobito razmijevanje, dapače: puštali su je satima da bude "prirodna". Prenjela je samo 8 dana.
Nisu radili u te sate što je bila gore ni kontrolu briseva, ni pl. vode i tek kada je dobila ogromnu temperaturu i kada su shvatili da nešto nije u redu, reagirali su: indukcija ali dijete se već inficiralo i umrlo u porodu. Gotovo da je i ona umrla: borili su se za njen život.
Znam da svatko ima svoj put i usud. Moj je roditi živo i zdravo dijete.
pobjegao mi je post. a nisam uopce htjela sve komentirati. nego samo ove postotke. naime, Odent, a mislim i A. Robertson kazu da NIKAD nema potrebe za indukcijom. nego ako se nesto zakomplicira, onda ide carski, a ne ide jos dodatno mucenje bebe i majke.
dijete je umrlo zbog neodgovornog ponašanja doktora
sve bi im nečasne otkaze uručila
normalno je da kad dođe do prenošenja budu češće kontrole, meni su su svaka dva dana gledali plodnu vodu kad se termin približio i spajali me na CTG da vide jel beba OK
postoji razlika između intervencije i nadzora
a šta da ti kažem u (ja mislim) Srbiji su ženu pustili na vaginalni porod s bebom od 6KG! pa su jadnici nalijegali na trbuh, čupali bebu za vrat ... polomili sve živo
ako naletiš na jednog takvog majmuna na porodu svejedno ti je tražila ti prirodni ili ne, loše ti se piše
e, vidis, to mi se svidja. i znaci nema vakuuma, forcepsa i sl? a kada se odlucuju za carski?
nedavno mi je dosao u ruke jedan udzbenik iz ginekologije, ajmeeeeee sto sam tamo sve vidjela
e a ja sam u prvoj trudnoci prenijela po racunici 4 dana. nisam imala ni amnioskopiju nit sam isla na ctg, nit me je tko slao.
mislim općenito
pa čak i s čitavim aktivnim intervencijama pri porodu dešavaju se smrtni slučajevi
nema garancije....
huh, zgodan topic, pricamo ko posvadjane
Bezuvjetne indikacije za carski rez:
Dr. Michel Odent: Tisuću i jedan razlog da vam ponude carski rez (prvi dio)
i dvojbene indikacije za CR:
Dr. Michel Odent: Tisuću i jedan razlog da vam ponude carski rez (drugi dio)
za tim ne bi bilo potrebe da žena rađa u čučnju , jer pri tom položaju na izgon bebe djeluje sila teža, a i sam porođajni kanal je širi za 28% tj. cirka 3cm
gle, ako se porodjaj dogadja u onakvim uvjetima koje oni spominju, onda se carski radi u slucaju placente previae, poprecnog polozaja bebe, takozvanog "brow presentation" (kad dijete ide celom van nije ga moguce roditi vaginalno), oljustenja posteljice, dokazane preeklampsije, prolapsa pupkovine...
Nisam sigurna, al meni se cini da sam jednom na onoj birthdiaries stranici vidjela slike vaginalnog poroda bebe koja se radja licem okrenutim prema gore. Pogledat cu veceras.
Tako je. Rizik koji je uvijek u životu prisutan. Tu je neobično važno biti načisto sam sa sobom što želimo, donijeti odluku i snositi plodove iste.
Najmanje što ikome treba je traženje krivaca: naravno, liječnici nisu nikada krivi već postotci i ona: vi ste jedna od 100 ili 1000...
Nisam ja ljuta na liječnike (jako). Silno želim jednu pravu, profesionalnu suradnju gdje svatko poštuje drugu stranu i uvažava njeno mišljenje i potrebe.
Silno želim jasnu i čistu komunikaciju u relaciji rodilja-liječnik, ako već moram rađati u bolnici.
Samo to.
želim ti puno sreće da to dobiješ
nadam se da će to postati normala kod nas, ali kako nas uči povijest uvijek je netko morao pokretati brda, nismo pravo glasa dobile preko noći, niti crnci slobodu ... samo ovaj put taj netko je naša generacija 8)
ja sve citam, pa mislim, covjece o cem ova prica???huh, zgodan topic, pricamo ko posvadjane
malo smo se zbrkale jer nismo citirale prethodne postove. ja prva nemam obicaj to raditi, jer sam samouvjerena da brzo tipkam...
Ne, ne, ne govorim o tome. Sunnysideup nije isto sto i brow presentation.
Dijete se moze roditi licem prema gore, ali tako da u porodjajni kanal prvo ulazi tjeme, ali ako malac krene celom u porodjajni kanal, onda nema sanse. Radi se opsezima i preklapanju kostiju lubanje.
Za ilustraciju, kad djetetu oblacis majicu malo knap otvora oko vrata, otvor stavis na tjeme i majica lako predje. Ali pokusaj mu tu istu majicu navuci tako da otvor stavis na celo djeteta... nema sanse, jer je taj opseg veci od onog prvog. I to znacajno veci.
marta me pretekla i uštedila malo tipkanja
Hvala na objasnjenju.
moja mala je bila okrenuta svojim leđim uz moja leđa i trebala se rotirati za 180° da bi ju porodila.... za taj položaj sam čitala na netu da se često koristi vakuum
uz to imala je 4kg
zahvaljujući stolčiću porodila sam je sama, bez vakuma
da sam leežala čisto sumnjam da bi tako prošla
Malo mi je nerealno spominjati Odenta i njemu slične! Ja JESAM njegov obožavatelj i voljela bih da se svuda po svijetu radi onako kako on piše i priča. ALI... ne možete citirati Odenta i pričati o nekakvom prirodnom porodu ako nije zadovoljena osnovna stvar: atmosfera pri porodu, prostorija u kojoj se rađa... ljudi oko vas...
Jer da dođe gospon Odent na porod u bilo koju Zg bolnicu, postotkom koji se ovdje spominje bi si mogao obrisati rit.
Nadam se da kužite o čemu pričam. Ti postoci kod nas ne vrijede.
Rodila sam samo jedno dijete, zasad, prije 16 dana. Imala sam predivan porod, o kojem vam još dugujem priču...
I baš zbog mog iskustva mi se nekako čini da pričamo o prirodnom porodu od kraja, umjesto od početka. Jer prirodan porod počinje ulaskom u bolnicu, atmosferom, osobljem, ulaskom u prostoriju gdje ćemo roditi... a ne bušenjem vodenjaka, dripom ili nalijeganjem na trbuh...
NEMA prirodnog poroda u bolnici. Bolnica je mjesto za bolesne ljude, i samim tim mjesto na kojem se prirodni porodjaj zapravo uopce ne moze dogoditi. I tako je u svim bolnicama na svijetu. Ono sto se razlikuje je odnos prema rodilji, u smislu da je njena rijec zadnja iako ce ju svugdje zastrasivati i uvjeravati da slijedi njihov bolnicki protokol bez obzira kakav je. Ono sto se dogadja u nasim rodilistima nije uopce medicinsko pitanje nego pitanje ljuskih odnosno zenskih prava. Prava koja kakti imamo, ali se zapravo u realnosti tek trebamo izboriti za njih.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom