Dominique Pourre, primalja
(Iz knjige "Preporod rađanja" Michela Odenta u izdanju "Ostvarenje" d.o.o.)
Došla sam u Pithiviers kao primalja prije deset godina, više instinktom nego izborom. Ali izabrala sam ostati. Sve što sam ovdje naučila o ženama, muškarcima, liječnicima, primaljama - i sebi - učinilo je nemogućim da se vratim bilo kakvom poslu koji zanemaruje to znanje, koji se usredotočuje samo na obuku, stažiranje, ispite. Posljednjih me je deset godina naučilo jednu veoma važnu stvar: kada rađaju djecu, žene trebaju paziti da se ne prepuste potpuno rukama liječnika i primalja. Kao profesionalci, bili smo obučeni biti hladni, udaljeni, tehnički - a ipak u njihovim očima ne možemo pogriješiti. Kako da onda ne nastavimo vjerovati, i ne činimo da i drugi vjeruju, da ženama u porađanju nedostaje kreativnosti i pobude, da im trebaju naša rješenja? U tim ključnim trenucima, mi djelujemo za njih, učimo ih, organiziramo cijeli njihov život, čak njihova osjećanja. Moje desetljeće u Pithiviersu je predstavljalo trajan i pobjednički izazov upravo takvoj obuci, takvim stavovima, neprestanom jačanju tog autoriteta i hijerarhije.
Osnovna ideja Michela Odenta za majke je bila: "Ne slijedite tuđi savjet. Nitko ne zna bolje od vas što je ispravno za vaše dijete." Buduća majka je sada bila odgovorna za to što je mogao postati radostan događaj. Umjesto da pušta da netko drugi porodi njeno dijete, tješi ga ili ga po prvi put okupa, na njoj je bilo da preuzme svoj dio i učini to sama.
Upravo sam dobila sina i možda me je to učinilo osjetljivijom za te istine. Brzo sam odlučila da usprkos tradicionalnim pravima moje uloge kao primalje, više ne mogu biti prva koja će dodirnuti bebu. Više nisam mogla požuriti s novorođenčetom u drugu sobu iz nekog misterioznog razloga koji sam davno zaboravila. Prestala sam nositi gumene rukavice, zato da bi prvi dodir djeteta bio s ljudskom kožom. Nije bilo lako, ali sam pokušavala. I puštala bih da majka miluje svoje dijete. Da, kažem "puštala", jer mi profesionalci još uvijek imamo moć; još uvijek mi dajemo zeleno svjetlo za oslobađanje i ispoljavanje osjećanja - ili, češće, kao što nas je naučio običaj i rutina, crveno svjetlo.
Majke su počele preuzimati inicijativu. Više se nisu plašile krhkog, skliskog dodira svoje bebe. Morali smo im reći: "Možete sami roditi bebu. Posegnite i uhvatite te male ručice, one vas traže. Ne plašite se, možete to. To je vaša beba." ne naša, ne liječnikova, nije neki čudni proizvod medicinskog znanja, tehnike ili moći. Ali nije bilo tako jednostavno kao što zvuči.
Ne odričete se profesionalno odobrene uloge "otimača beba" bez velike mjere samozatajivanja. Kada sam bila službena "otimačica", toliko bi mi laknulo kad bih vidjela bebu; mislila bih: "Evo ga, dječačić, evo ga, živog! Mogu ga držati, imam pravo. O, tako sam se plašila da bi mogao ne biti. Da, upravo kao i ti, majka. Imala sam ista osjećanja, iste strahove. A sada ću ti dati poklon: tvoje dijete. Ali prvo ga trebam pregledati, okupati ga, izvagati ga, obući ga." Čini se da nema kraja mjeri u kojoj beba može pripadati nekom drugom umjesto svojoj majci. I ti otimači beba, odjeveni u bijelo, te misteriozne figure koje su glasno govorile i donosile odluke - što smo mi to skrivali iza naših maski od gaze? Strah od smrti, strah od žena? Ne možemo li pronaći drugi način? Jesmo li doista tako sigurni? Kako zapravo žene mogu vjerovati da mi o tome znamo više nego one?
Dakle sada, skinimo maske! Neka se uloge obrnu!
Evo me, slušam te. Što osjećaš? Mogu ti pomoći ako mi kažeš što želiš. Pričaj mi. Uči me. Ne želim više stajati pred tobom, aktivna i moćna.
Danas u Pithiviersu, mogu se opustiti, slušati, biti dio jednog intimnog čina. Žena stoji. Daje mi do znanja što se dešava: da osjeća promjene u tijelu; da želi istiskivati; da se mora malo više otvoriti; da joj se opna puna tekućine ispupčuje među prstima. Govori mi što želi: toplinu; toplu vodu; milovanje svog muža, ili možda moje. Ispoljava svoja osjećanja: koliko to boli; da želi da bolničarke učenice s raširenim očima napuste sobu, jer koče nešto u njoj; da nisam uvijek tako meka i nježna kao što bi ona voljela da budem; da želi da sve završi; da želi vrištati; da će sada to učiniti. Čujem je kako zapomaže i više je ne pokušavam smiriti. Ona postaje moj učitelj. Slušam je, učim njenu lekciju. I ja sama sam trudna, trudna s njenim riječima, njenom boli, njenim čudnim krikovima koje čak ni ona ne prepoznaje kao vlastite.
Prevladana sam. Ništa je ne mogu naučiti. Ona sama istiskuje u život. Ja je ne dodirujem. Viče na mene: "Odstupi. Rađam. Pusti me na miru!" Udobno se smješta i ja se moram prilagoditi njenom položaju. Kreće se uokolo. Kreativna je, misaona, puna života. Traži ono što želi. Iscrpljena je a ipak tako vitalna. Dok se baca na mene, pokrivena sam njenim znojem. Primorana sam raditi kako ona želi. Ali ona je lijepa, ona je život koji će upravo iznijeti. Više me ne pita za vrijeme, spol, težinu. Umjesto toga, jednostavno jeca od zadovoljstva. Napuštam sobu, iscrpljena, puna njenih osjećanja, njene radosti.
Tijekom deset godina u Pithiviersu, naučili su me: tamo gdje su žene slobodne, naučit ćemo kako najbolje porađaju. One će nam pokazati. One će nam vjerovati. Gledajte ih. Pažljivo slušajte...