Ja neću puno o porodu u Petrovoj jer je to tako nepredviđeno došlo i brzo završilo a s obzirom an sve sam čin poroda mi je najmanje važan, glavno da je lavić stabilno i da se zajedno borimo evo već skoro pa 2 tjedna. Rodila sam hitnim carskim, dakle bez nekakve posebne pripreme, samo su me zbrijali (klistirali ne), nafilali antibioticima i uspavali da se nisam ni snašla. Odmah po buđenju su pustili muža k meni, što mi je bilo predivno jer mi je rekao da je maleni živ. Sjećam se da sam onda još dugo buncala igdje mi je sin i kako bi tko prošao podizala ruke da me primijet al me nitko nije doživljavao. Na intenzivnoj sam bila jako kratko i onda na postintenzivnoj , tamo sam plakala valjda non stop i sestre su me izbezumljivale stalnim pitanjima zašto plačem. Tako se osjećate da kada vam svi govore samo pozitivno samo vam je još gore. Tamo sam bila 3 dana a onda još 3 u sobi sa 2 mame i 2 bebe iako je doktor bio rekao da me prebace u dvokrevetnu gdje je isto mama s bebom u inkubatoru, ali očito su sestre imale svoj deal. Plakanje se nastavilo, ali pračeno zvukom ručne izdajalice pa sam se ipak svakim izdajanjem osjećala sve bolje i bolje. Nakon 7 dana od rođenja laveka su me prebacili na odjel ginekoligje gjde su mamae dojilje i sada je puo bolje.

VIJEST: u utorak dolazi UNICEF i kontrolu standarda dojenja !! Navodno će izabrati 35 mama i s njima gledati kako se postupa u vezi dojenja

i oprostite zbog duljine, zapravo sam samo htjela napisati ovu vijest a onda su prsti krenuli