Angie, kao da sam ja pisala tu pricu. Sve isto, isto, isto...
Samo je ovaj kreten u jednom trenutku, kad sam prvi put zavrsila u bolnici radi komplikacija (19.tjedan) zanegirao da sam uopce trudna i nikad se vise nije javio. Iskreno, drago mi je zbog toga jer je bolje da je takva osoba sto dalje od mog djeteta. On je, naime, u drugoj drzavi. Hvala Bogu.
I mene su u trudnoci mucile iste muke kao i tebe, osjecaji griznje savjesti, krivnje, pa kako mi se to moglo dogoditi, cini ti se da si jedini na svijetu u ovoj situaciji... hormoni cine svoje. Ali kad se Din T. rodio, sve to je nestalo i ostao je samo osjecaj srece i ponosa i ne padne mi na pamet ta osoba koja moga sina nije dostojna ni vidjeti, a kamoli da se naziva njegovim ocem! I ja sam prvi dan pokusala kontaktirati, jer mislila sam, pa tko ne bi htio ovo predivno, majusno bice... naravno bezuspjesno. Dozvala sam se ubrzo pameti i nisam ga vise nikad zvala. Njegovog imena nema nigdje i to je po meni jedino ispravno.
Ja i beba smo sretni, zivimo s mojima koji nam puno pomazu. Bez njih ne znamo sta bi, stvarno. I da nije tesko, naravno jeste, ali nije nemoguce. Kad ga samo pogledam, srce mi se rastopi od njeznosti i znam da mi je Bog dao neizmjerno bogastvo u MOME sinu.
I onda procitam nesto ovakvo i znam da nisam sama, i vidim koliko si jaka, i moram ti skinuti kapu na snazi i hrabrosti. Tebi je utoliko teze jer je gad u tvome gradu, pa ti stvara probleme.

P.S. I mi smo ti isto u Splitu, pa ako se nekad pozelis razgovarati/druziti/jadati, samo se javi!