Poteškoća mucanja počinje većinom prije nego što je dijete započelo sa samokontrolom (koja pogoršava njegovu nevolju) i to u fazi kada je upravo naučilo govoriti. Dijete u toj dobi osjeća velik poriv da se izrazi govorom i to u mnogo većoj mjeri od njegovih mogućnosti. Osobito vitalna (živahna) djeca počinju u toj fazi vrlo često zamuckivati. Neobično je važno ne prekidati spontanu djetetovu radost da govori, ne ispravljati nepravilno izgovorene riječi i ne tražiti od djeteta da ponovi korektno izgovorenu posljednju rečenicu, jer to bi moglo izazvati trajnu smetnju u govoru.
Mucanje ne nastaje uzalud u fazi razvitka djetetove volje, u doba
kada je vrlo snažna potreba za kretanjem. Pretjerana ograničenja potrebe za kretanjem u to doba (to je moguće u slučaju tjelesne mane) ili odgoja koji previše guši ego i djetetovu samovolju (vidi poglavlje o smetnjama posjedovanja) mogu se, zbog konflikta između davanja i primanja, pojaviti poteškoće u govoru. Ako u takvom slučaju brižni odgojitelji odluče učiniti kraj toj poteškoći permanentnim opominjanjem, onda je praktično gotovo, nevolja mucanja je tu.
Nepravedno bi bilo roditelje okrivljavati radi djetetovih smetnja u govoru. Isto tako je tragično i saža-Ijevanja vrijedno kada roditelji svojom presnažnom i nestrpljivom revnošću izazovu poteškoće kod djece kao što to može, s druge strane, učiniti nemarnost.

Odgojitelji koji primjećuju da im djeca počinju zapinjati u govpru, moraju izbjegavati da tome posvećuju pažnju, Umjesto toga oni moraju djeci omogućiti da govore a da ih se ne prekida pri tome. Dijete mora samo znati upotrijebiti svoju aktivnost da to drugi čine za njega.

Uostalom i braća, osobito starije sestre često svojim penetrantnim «starofrajlanskim« načinom odgajanja onemogućuju da njihova mlađa braća razviju vlastitu spontanost. Pošto dječaci, općenito, imaju mnogo veću potrebu za motoričkom aktivošću* (kao što su to potvrdili noviji rezultati naučnih ispitivanja), oni su stoga većinom više izloženi obuzdavanjima njihove aktivnosti i zato ima mnogo više dječaka koji mucaju od djevojčica. To vrijedi samo za psihogeno mucanje. Postoji pojedinačno i organski uvjetovano mucanje, pa je i tu potrebna diferencijalna dijagnoza neurologa. Ako je organski uzrok isključen, onda nije uputno da s mucajućom djecom odmah počnete vježbati glatko govorenje. Takvim nastojanjem moglo bi psihički uvjetovano mucanje postati kroničnim. Ako djetetu ne možete pružiti slobodan razvitak, ako niste uspjeli do predpuberteta ukloniti njegove teškoće u govoru, ono počinje patiti zbog smetnje i što on više nastoji da je potiskuje to se ona više pojačava (kao kod drugih poteškoća, npr. kod crvenjenja ili teškog uspavljivanja).

Tad treba započeti s kontraprogramom; zajedno s njim mucati što je moguće više i neke osobito teške riječi izgovarati mucajući.** Isto kao kod već opisanih prisila treba djetetu protumačiti da se zapravo osobito, cijeni to da se svoje pogreške ne prikriva, jer svatko ima svoje pogreške. Međutim ako ga možda netko zbog govorne mane ismijava to je onda znak kako malo misle na svoje vlastite slabosti. Uostalom nije nikakvo zlo druge nasmijati pa neka imaju nečemu se smijati. Neka se -pogotovo za vrijeme školske nastave - pomisli prije svakog odgovora: »A njima ću već jednom nešto pravo odmucati!«.

U terapiji mucanja osobito se potvrdila gluma, tj. recitiranje napamet naučenih tekstova, pjevanje i igre u kojima mucavac mora, kao sudac, mnogo i glasno zapovijediti. Ni kod jednog od spomenutih glasovnih ispoljavanja pogođeno dijete (pa čak ni kod brojanja) nije zamucalo. Sto dijete više uspijeva glatko izgovarati glasove to će više slabiti poteškoće kod spontanog govora. Glasni muzički instrumenti mogu također biti od koristi npr. udaranje u bubanj ili, još bolje: trubiti, duhati u trubu ili rog, naravno ako sve to nije vezano s prevelikim zahtjevima za vježbanje.
Sve ovdje spomenuto vrijedi i za govornu manu šuškanja. Tu može osobito pomoći sviranje flaute, a kod male djece sviranje frule.
Da ne bi roditelji, zabrinuti zbog psihički uvjetovanih govornih poteškoća svog djeteta, izgubili hrabrost i strpljenje, treba im reći da je samo malen broj djece doživotno opterećen tom poteškoćom. Većina ljudi spontano prevlada govornu manu, pogotovo ako mogu u svom poslu više zapovijedati nego slušati. Kako su djeca-mucavci, većinom vrlo savjesni učenici onda oni u svom kasnijem pozivu brzo uspijevaju doći do prilike da zapovijedaju. A i materijalna nezavisnost djeluje oslobođavajuće. Osjećaj moći (biti moćan) i smjeti 'je punim pravom iskorištavati, ponekad može potpuno istisnuti sputanost koja je nastala zbog preranog lišavanja moći.

Primjer!

...kod svakog zdravog djeteta — bez obzira kako ono dobro bilo kao dojenče — dolazi dan kad se ono suprotstavlja našoj volji, ili snažnom vriskom ili slabim otporom — svi prijelazi su mogući. Taj dan se kod zdrave djece redovito javlja najkasnije već u drugoj godini života. Ako si zamislimo u kojoj je mjeri odgajateljski rad otežan tom neposlušnošću, pokušat ćemo već prvi takav naj govještaj odlučno i strogo suzbiti, kako bi zlo u korijenu iščupali. Ranije su generacije u tom pogledu primjenjivale iskušana načela: »Prkosnu djecu treba zaboljeti stražnjica.« Uspjeh je općenito bio tako očigledan, da se dugo nije niti pomišljalo na moguće'nedostatke te metode, a najmanje na to da bi ona čak mogla biti štetna. Tek istraživanjem ponašanja i dubinskom psihologijom, koja se provodi u toku posljednjih desetljeća, došli su na vidjelo vrlo čudni odnosi između razvoja izopačenih karakternih crta, govornih poremećaja, pa čak i tjelesnih oboljenja, te načina odgoja u ranom djetinjstvu, kojima je jedina svrha bila da se dječji prkos slomi.
Htjela bih ponajprije govoriti o tako izazvanim poremećajima na osnovi primjera koje sam susrela u svojoj svakodnevnoj praksi. Zatim bih željela raspraviti slijedeće pitanje: Kako da postupam s prkosom svoga djeteta, a da mu pri tome omogućim zdrav duševni razvoj i dobar odgoj?
Kad je Manfred došao k meni, čisto sam se preplašila težine njegove govorne mane, iako susrećem mnogo djece s takvim poremećajima, Manfred uopće nije bio u stanju da dovrši najjednostavniju rečenicu, a da je par puta ne bi morao započeti iznova. On se davio i mučio, gurao jezik prema naprijed kao da mu je na putu, postajao crven od stida i napora, ali mu govor nije uspijevao, tako da je užasno zamuckivao. Roditelji su bili užasnuti i zbunjeni. Izjavili su da je dječak počeo zamuckivati već u vrijeme kada je učio govoriti, što se u toku godina sve više pogoršavalo. Pitanjima koja sam postavljala o ranijem životu dječaka nisam isprva mogla utvrditi nikakav razlog za njegovu bolest. Manfredov otac bio je zidarski majstor, »gro-mada od čovjeka«, u pogledu tjelesne visine i težine. Majka je ostavljala vrlo ozbiljan, majčinski i zabrinut dojam. Ona je Manfreda, kako je rekla, dugo dojila. Manfred je bio drugo dijete u obitelji, odnosno imao je šest godina starijeg brata. Roditelji su samo izjavili da je Manfred još u svojoj drugoj godini života bio vrlo živahno, dapače glasno dijete. No, ta se njegova osobina posve izgubila. Sada je plašljiv i neodlučan, neće se igrati s drugom djecom, sjedi uokolo a da se ničim ne bavi, ili, ako nešto i započne, brzo razbije igračku — činjenica koja je kod Manfredovih roditelja i brata često izazvala velik bijes. U toku rada koji sam započela s djetetom, brzo se više nije moglo zapaziti ništa od te plašljivosti, nego baš obratno: Manfred se pretvorio u divljeg razbijača, u dijete koje se najradije do ušiju uprljalo, u vikača koji je galamio po čitavoj kući i koji ništa na svijetu nije volio više nego da pravi galamu i lom, trubama, bubnjevima ili nečim sličnim. Što je glasnije vikao, to mu je bolje uspijevalo izgovarati riječi. Jedino je iznenađujuće bilo, da je Manfred već nakon kratkog vremena počeo preuzimati na sebe da mene odgaja. Tako je znao na mene zagalamiti: »Odmah da ti kažem: nikakvog prigovaranja, začepi gubicu — odmah, ili...« Ili je na mene viknuo: »Da odmah prestaneš galamiti!« Bilo je očigledno da je Manfred upotrebljavao točno one riječi, koje su bile naročito često izgovarane prilikom njegova svakodnevnog odgoja — a te su se riječi prvenstveno odnosile na zabranu govora, vikanja i prigovaranja. Majka je naime također izjavila da ju je Manfredov glasan govor u njegovoj drugoj godini života uvijek vrlo smetao te da se je on, već uskoro nakon što je naučio hodati, započeo tvrdoglavo i prkosno riječima suprotstavljati, zbog čega je redovito bio strogo kažnjavan — udarcem po ustima, zatvaranjem u podrum ili prijetnjama da će od oca, nakon što se vrati kući s posla, dobiti batina. Jasno je da je ta majka u svojem nastojanju da odgoji poslušno i obzirno dijete, išla predaleko. Ona je kod svoga djeteta potisnula razvojni korak koji je za njega bio životno važan, tako da je mucanje u tom slučaju bilo odraz — iako težak i s ozbiljnim posljedicama — majčinog neuspjeha.
Upravo poremećaj govora na vrlo dojmljiv način pokazuje o kakvom se životno važnom razvojnom toku tu radi. Manfredov prkos, njegovo vječito »ne«, njegovo suprotstavljanje majčinim riječima, predstavljaju naime početak razvojnog koraka koji je za dijete odlučujuć i životno nužan. Tim prvim prkosom, prvim nijekanjem, započeo je prvi, ali za Manfreda nužan korak odvajanja od njegove majke. Općeniti zakon o razvoju naime kaže da niti jedno živo biće ne može ostati u fazi u kojoj se trenutačno nalazi. U određeni čas se staro mora prevladati, odbaciti ili čak razoriti, kako bi mogao započeti novi razvojni korak koji također vodi dalje. Prvi korak odvajanja te vrste, koji čovjek mora učiniti, je korak napuštanja elementarne cjelovitosti, prazajedništva sa svojom majkom u prvoj godini života. Taj korak uvijek započinje s neposlušnošću, jer se samo otporom' prema svestranoj majčinoj obrani može započeti razvoj koji je nuždan da bi čovjek kasnije mogao svladati svoj život, naime, izgradnja vlastite čvrste volje koja čini osnovicu za svaki konstruktivni i stvaralački zadatak. Stoga se kao nužna posljedica kod djeteta kojemu se brani ta izgradnja vlastite Volje često javlja oštećenje upravo onoga procesa koji spada u prve konstruktivne zadatke čovjeka: naime u vladanju govorom i u umijeću govora. U skladu s time je i nestao poremećaj govora kod Manfreda, kada se on u toku mnogih sati rada uvježbao da se riječima suprotstavlja i da opovrgava. Time je put za samostalan razvoj njegove male ličnosti postao slobodan. Međutim, radi toga su bile potrebne mnoge žrtve njegovih roditelja koji su sada morali izdržati Manfredovu galamu i njegov način vojničkog zapovijedanja. Nakon što je dječak neko vrijeme na tako pretjeran način davao maha svojim potisnutim i prigušenim porivima, ta se potreba za bučnim i divljim vladanjem povukla. On je počeo da se zanima za igre kojima se planski nešto gradi i izgrađuje. Naime, i kod zdrave djece prethodi fazi igara u kojima se gradi, vremenska faza u kojoj se na prvom mjestu mnogo razbija i trga, i to upravo zbog opisanog razloga. Djeca pokazuju u svojoj igri da je došlo vrijeme kada je potrebno da prekinu usku vezu s majkom, te da se radi vlastitog razvoja počnu od nje odvajati.