Isto i kod mene. Nekad mi je bilo nezamislivo ostaviti prepun stol svega, ne skloniti od ručka, ne obaviti dnevno, tjedno, mjesečno pospremanje. Kad je stigao P. najprije sam se nesvjesno mučila s kaosom jer nisam stizala sve što sam naumila, odnosno većinu toga.
Kad je propuzao i prohodao, počeo kopati po oramarima i ladicama, raskapati igračke, mislila sam da ću sić s uma. Kad bi zaspao, mene je čekalo veliko pospremanje.
Sad, nakon 19 mjeseci naučila sam ignorirati nered, što ne znači da živimo u neredu, ali ipak ne histeriziram nad svakim predmetom koji nije na svom mjestu. Pospremim kad stignem i skrušeno se divim svojoj mami, i svim drugim roditeljima koji su prije trideset godina bez ovovjekih novotarija i pomagala u kućanstvu i šire, uspijevali izići na kraj s dvoje i više djece.