Tatek, možda nije drugo dijete samo po sebi uzrok manjeg razgovora, već generalno nedostatak vremena kojeg je nekoć bilo.
Mi samo isto znali provoditi dosta vremena u brojnim i raznovrsnim razgovorima. Sve se to bitno smanjilo od kad je počela škola (a čovjek bi očekivao da su tek sad potrebni razgovori toga tipa).
Razgovaralo se i sad se ponekad razgovara o svemu. Bitna je neka asocijacija koja krene više djetetu, koje i potakne razgovor, nego nama samima. Teme su tipa planeti, komete, zvijezde, drevne civilizacije, odnosi među ljudima, ratovi i vojske, Afrika i siromaštvo, životinje, dinosauri, različiti filmovi, klima, spolnost, vulkani, potresi, poplave, bakterije, virusi, ma svašta. Razgovore bi vodili na najrazličitijim mjestima u banci dok čekamo red, u autu, dok se šetamo, prije spavanja, na podu, itd.
Vjerujem da su takvi razgovori kod maloga razvili maštu, sposobnost apstraktnog razmišljanja, brzo usvajanje i korištenje novih riječi. Također mi se čini da lakše usvaja školsko gradivo koje može povezati s onime o čemu smo pričali iako jako davno. Razgovorima je najbrže upijao znanje, jer nema presinga, nije bitno točno i netočno, čuje se njegovo mišljenje i razmišljanje itd.
Fale mi takvi razgovori i njegova dječja znatiželja s kojom me je znao dovesti u situaciju da i ja neke činjenice sagledam iz drugog kuta ili potražim informacije koje mi već davno nisu trebale
Šteta što i nastava nije više u takvom stilu slobodnih razgovora.